Logoterapija kao životni stav

barkica

Kada sam daleke 1982. godine, kao mlada liječnica na psihijatrijskom odjelu celjske bolnice, dobila u ruke svježe prevedenu knjigu Viktora Frankla pod naslovom: ‘Zašto se niste ubili’, bilo je to za mene pravo otkriće. Nedugo zatim izdana je i knjiga Franklove učenice Elisabeth Lukas pod naslovom: ‘I tvoja patnja smisla ima’. Obje je izdala biblioteka ‘Oko 3 ujutro’. I naziv biblioteke sugerirao je vrijednost prevedenih djela. Naime, ako netko oko 3 ujutro krade vrijeme od svoga sna, onda sigurno mora imati neki vrlo važan razlog. I zaista, nisam se prevarila. Obje knjige su bile kao dragulji koji svjetlucaju ističući se na poseban način među običnim kamenjem. Obje knjige su zauzele počasno mjesto u mojoj knjižnici i zadržale ga do danas. Viktor Frankl je u svojoj maloj knjižici napisao epohalno djelo o ljudskom duhovnom potencijalu, o ljudskoj mogućnosti izbora. Čovjek je sposoban da se u istoj situaciji ponaša ‘kao svinja ili da ide u plinsku komoru s molitvom Oče naš ili Shema Izrael na ustima’. Frankl je proveo četiri godine u koncentracijskim logorima. Kada su ustanovili da je liječnik zaposlili su ga u stacionaru za tifus. Usprkos svemu nije se zarazio. Nevjerojatno je bogatstvo i plemenitost duha Viktora Frankla, koji je po izlasku iz logora napisao svoje dojmove osvrćući se prvenstveno na ljudsku plemenitost i herojstvo. Bila je to sposobnost autotranscendencije, kako ju je nazvao, samonadilaženja kod nekih SS-ovaca i ‘kapoa’ (vođa grupa) koji su riskirajući vlastiti život znali ostaviti iscrpljenog logoraša u baraci ili mu donijeti komadić kruha. Iz boravka u logoru stekao je iskustvo da ljudi mogu biti neopisivo zli, ali i neopisivo dobri. Za preživljavanje u uvjetima koncentracijskog logora bilo je od presudne važnosti, da si osoba zna odgovoriti na pitanje – zašto (zbog koga ili čega) želi preživjeti? Ako nije imala čvrsti razlog da izdrži sve muke koje su je čekale, osoba se prepuštala umiranju, bilo da se bacila na naelektriziranu žicu ili da je ostala ležati u baraci odbijajući hranu i bilo kakvu aktivnost. U takvim uvjetima Viktor Frankl se izdigao iz situacije i zamišljao sebe za katedrom kako govori o svemu što je kao psihijatar mogao prepoznati kod ljudi u logoru. Iznad svega mu je bilo stalo podcrtati što im je pomoglo da prežive. Takva slika čovjeka, kao bića koje slobodno odlučuje, bila mi je vrlo bliska jer je izvirala iz mog kršćanskog uvjerenja. Na mnogim mjestima sam otkrivala tu poveznicu između psihoterapijskog pravca logoterapije i moje kršćanske vjere. To mi se učinilo jako korisno, iznenađujuće dobro i osvježavajuće. Medicina naime nije nigdje spominjala čovjekovu dušu, slobodu volje, važnost donošenja odluka, odgovornost za posljedice svog izbora. Medicina nije ništa govorila o pekućoj boli nečiste savjesti ili o važnosti da nam savjest bude čista. Medicina nije ništa govorila o noopsihosomatici, dakle posljedicama naših pogrešnih ili loših odluka na psihofizikumu! Medicina nije ništa rekla niti o duhovnom vakuumu ljudi 20. stoljeća kojeg je potrebno ispuniti logosom (smislom), kako bi uopće mogli živjeti! Viktor Frankl (1905-1997) bečki liječnik, spec. neurologije i psihijatrije objašnjavao je da postoji Bog, koji se pojavljuje kao ‘tertium datur’ te u trenutku spajanja muške i ženske stanice u majčinom tijelu, udahne tom novom stvorenju djelić svog Beskrajnog Duha. Tako je svaki čovjek jedinstvena i neponovljiva Božja kreacija, ljubljeno Božje dijete! Ako iz te perspektive gledamo na svakog čovjeka, postaje nam jasno da djeca nisu naša, da nisu ‘naše vlasništvo’. Naravno predajemo im dio genetskog koda, međutim time ih nismo programirali. Naime, čovjek se u svakoj životnoj situaciji može postaviti na poziciju neutralnog opažača te donijeti odluku koja izvire iz te Božanske jezgre u nama, u skladu sa svojom savješću. Ako u svojoj savjesti osjećam da je to Božji plan sa mnom, nastojat ću ga ispuniti! Tako je čovjek do kraja nepredvidiv, u svakom trenutku može promijeniti svoju odluku, birajući dobro ili zlo. Isto tako nam postaje jasno da ako je svatko ljubljeno Božje dijete, tada smo dužni i mi voljeti sve ljude koje susrećemo, a prvenstveno sami sebe. Ta sami sebi smo zadani kao najveća životna zadaća. Bruseći svoju osobnost približavamo se svojim vrhuncima (ne tuđim) i postajemo svjetlo za druge. Konačno, iz te perspektive se jasno vidi i odgovor na pitanje – kome smo odgovorni za svoje životne odluke? Onaj koji nas je poslao na tu zemlju, prati nas cijelo vrijeme Svojom Ljubavlju, te je prema tome On Zadnja Instanca kojoj smo odgovorni za sve što radimo. U početku našeg hoda po Zemlji dobili smo i određeno životno vrijeme. Što ćemo napraviti u tom vremenu s materijalom koji smo dobili, ovisi o nama samima!
‘Čovjek je pozvan da bude kokreator (sustvoritelj) svijeta!’ (V. Frankl) Logoteorija i logoterapija Viktora Frankla mu mogu pomoći da svoj kamenčič u mozaiku svijeta izbrusi tako da svjetluca posebnim, samo njemu svojstvenim sjajem!

Cvijeta Pahljina, dr. med. spec. psihijatar, logoterapeut

Život uvijek ima smisla

 

vf_zivot

Ako se prvi put susrećete s Logoterapijom, svakako Vam preporučam pročitati knjigu Viktora Frankla: Život uvijek ima smisla. Uz logorsku autobiografiju, koja se čita ”bez daha”, knjiga ima i autorov dodatak Kratki uvod u logoterapiju.

Ukoliko nekoga odbija riječ ”smisao” (logoterapija znači – liječenje smislom), neka ipak pokuša pročitati ovu knjigu – jer se u njoj ne filozofira niti moralizira o smislu; u njoj se govori o konkretnom životu, o autorovoj vlastitoj egzistenciji u najgorim uvjetima nacističkog logora. Knjiga će mnogima donijeti ohrabrenje, uputu ili nadu u izlječenje od raznih egzistencijalnih tegoba – i utvrditi ih u uvjerenju da je smisao (stvaralaštva, ljubavi, patnje) temelj nutarnjeg zdravlja i životnog zadovoljstva.

 Logoterapija niti naučava, niti propovijeda: strano joj je i logičko dokazivanje i moralno nagovaranje. Logoterapeutova se uloga sastoji u tome da proširi pacijentovo vidno polje – tako da mu čitav spektar smisla i vrijednosti postane vidljiv i svjestan.

Naglašavajući da je čovjek odgovorno biće i da mu valja ostvarivati potencijalni smisao vlastitog života, želim istaknuti da autentičan smisao života valja naći u svijetu, a ne toliko u samom čovjeku i njegovoj psihi. Čovjekova je egzistencija, po svojoj biti, samo-nadmašivanje prije negoli samo-ostvarivanje.

Priveži svoja kola za zvijezdu!

Image1

“Priveži svoja kola za zvijezdu” (Leonardo da Vinci) – u duhu toga gesla nastala je ova knjižica. Ona sadrži iskustvenu mudrost izraslu iz dugogodišnje prakse koja potiče čitatelja da svoja “kola” mudro vodi kroz virove današnjeg vremena, uzdajući se u to da i u najcrnjoj noći još uvijek postoji negdje neka mala zvijezda, namijenjena upravo za naša “kola”, od samog početka i bez kraja.

Sudbina nas stavlja usred situacije pune patnje ili radosti. Sve je to materijal koji još mora biti oblikovan. Ima nešto utjehe u tome da mi u svakoj situaciji još uvijek možemo na neki način biti suigrači, ali se u isti mah upliće u igru i neka ćudoredna sastavnica, utoliko što se način oblikovanja postojećeg materijala ne može više natovariti samo na leđa sudbini, nego je on u prvom redu naš.

U svemu što nam sudbina sprema postavlja nam se i pitanje:

A sada? Što ja mogu, što ja moram, što ja hoću učiniti?

Iz knjige E. Lukas: Što nas u životu pokreće

Ostavština smisla

20045.JPGDalekosežan je utjecaj Franklova izuzetnog života i rada. Već je i samo njegovo pisanje utjecalo na različite ljude. Franklovo djelo značajno je utjecalo na profesore, studente, religijske vođe (uključujući i rimokatoličkog papu Pavla VI.), političare, filozofe, psihologe, psihijatre i milijune drugih u potrazi za smislom u svom životu. Pa ipak, on je bio samo skroman čovjek kojemu nije bilo stalo do toga da se reklamira u skladu s modernim trendom toga vremena.

Donosio je nadahnuće onima čiji su životi bili ispunjeni patnjom. Primjerice, sedamnaestogodišnji mladić iz Teksasa, Jerry Long, nakon automobilske nesreće ostao je kvadriplegičar. Tipkati je mogao samo uz pomoć štapića veličine olovke koji je držao u ustima. No, nije odustajao od želje da postane psiholog jer je volio ljude i želio im je pomoći. Pročitavši knjigu Život uvijek ima smisla, napisao je pismo Franklu te naveo kako mu se čini da su njegove poteškoće daleko manje od onih koje su pretrpjeli Frankl i njegovi drugovi.

Ipak, svaki put kad bi pročitao Franklovu knjigu, Jerry je otkrivao nove uvide. Napisao je: ‘Patio sam, ali znam da nikad ne bih postigao ovako mnogo da nisam patio.’ Kad je naposlijetku osobno upoznao dr. Frankla, rekao mu je: ‘U nesreći mi je slomljena kralješnica, ali ne i moj duh.

Evo kako to kaže Frankl: ‘Ne morate patiti da biste naučili. No, ako ne naučite nešto iz patnje nad kojom nemate nikakvu kontrolu, tada vaš život postaje uistinu besmislen… Način na koji čovjek prihvaća svoju sudbinu – stvari koje su izvan njegove kontrole – može donijeti dublji smisao njegovu životu.’

Iz knjige: A. Pattakos: Zatočenici vlastitih misli, Zagreb 2010. str. 47.

Meditacija o svijeći

Većina od nas ima kod kuće svijeću. Možda je ostala od prijašnjeg Božića, kada je za nju bilo premalo mjesta na božićnom stablu? Možda leži u ladici i čeka da ju za Sve svete odnesemo na groblje? Predlažem, da ju ne čuvamo za Božić niti za Sve svete, nego da ju upotrijebimo za nešto što treperi između rođenja i smrti – za život. Za meditaciju o životu. Uzmimo ju u ruke i postavimo na sredinu stola. Tu je, nova neupotrijebljena. Gotovo čitav stijenj je nevidljiv. Odvojimo malo vremena i pogledajmo detaljnije! Što vidimo? Vosak, zar ne? Puno voska i samo maleni dio stijenja na vrhu. Pa ipak, stijenj učini svijeću svijećom. Kad u svijeći ne bi bilo stijenja, pred nama ne bi bila svijeća, nego samo gruda voska.
Nešto slično se događa i s čovjekom. Ako sebe ili nekog drugog promatramo u ogledalu, vidimo velik organizam i mali dio duše. Duhovnu osobu koja je svojstvena čovjeku prepoznajemo u crtama lica, u mimici, kretnjama, ponašanju i načinu govora, dakle u tome što iz osobe zrači. Sama duša je nevidljiva, kao stijenj u svijeći, a ipak je ona ta, koja čovjeka čini čovjekom. Bez duha koji mu je udahnut, ostao bi samo komad gline ili, na višem razvojnom stupnju, životinja, ali nikako osoba, jedinstvena i neponovljiva, kao što je svatko među nama.
Vratimo se našoj svijeći. Kako bi bilo da je upalimo? Pustimo ju gorjeti i promatrajmo nekoliko trenutaka što se događa tamo gdje vidimo fitilj svijeće. Što se događa u plamenu i što on uzrokuje? Vosak se otapa, postaje tekuć – vosak nestaje tu pred našim očima. Svijeća se još nije jako smanjila, no plamen ju nezadrživo otapa, uzimajući kapljicu za kapljicom voska, dok je svu ne potroši.
Ništa drugačije nije u životu čovjeka. Kada se jednom upali plamen duše, on se troši i dogorijeva idući prema svome kraju. Materije je sve manje. Organizam stari gubi vitalnost i sposobnost obnavljanja, gubi stanicu za stanicom. Slično kao što se topi vosak, otapa se i naš život.
No, da li je moguće da se u beskrajnom svemiru bilo što izgubi? Nije li osnovno pravilo prirode koja nas okružuje, da se sve mijenja te prelazi iz jednog energetskog stanja u drugo? Nastavimo promatrati svijeću koja gori i upitajmo se: u što se mijenja vosak koji se otapa? Odgovor nam je jasan: u svjetlost i toplinu. Materija se pretvara u funkciju, štoviše, oboje je jasno povezano. Čim manja je svijeća, znači, da je dulje gorjela. Čim više je izgubila na materiji, tim bolje je ispunjavala svoju funkciju. Prije svega je zračila svjetlost, radi čega je i bila napravljena. Odjednom shvaćamo da nema razloga našoj žalosti. Vosak bi ostao očuvan samo kod svijeće koja ne bi gorjela, koja nikad ne bi bila upaljena, koja bi ostala beskorisna, jer nije ispunila svoju zadaću. Vosak svijetli samo u svijeći kojoj je plamen dao život, koji je nastao tada kada ga je netko upalio.
Frankl je misleći na čovjeka zapisao: ”U početku, život je još neupotrijebljen, život je pretežito materija. S vremenom, materija se smanjuje, sve više se pretvara u djelovanje. Na kraju, čovjeku ostaje samo ono što je nosioc te materije ili organizma uspio pretvoriti u djelovanje, doživljaje i način podnošenja patnje.” Ostaje ono što je u čovjeku dozrelo. Termin ‘dozrijevanje’ moramo analizirati kako bismo ga lakše shvatili. Pustiti da nešto dozrije znači – uključiti vremensku komponentu. Jednom dada je nešto u vremenu, pliva tijekom vremena i neizbježno se izlijeva u vječnost, gdje svršava svako vrijeme.
Prije nego smo upalili svijeću, njezina svjetlost nije postojala, nije se još dogodila u vremenu, nije ušla u povijest. Materija iz koje je napravljena svijeća jest postojala, no njezino djelovanje se još nije dogodilo. Mogli bismo reći da svijeća još nije ispunila svoj smisao. Mogli bismo također reći da smisao svijeće još nije ušao u vrijeme.
Međutim, u trenutku kad smo je upalili svijeća je počela djelovati. Od tada djeluje u vremenu i izgorijeva u prošlost. Ukoliko dovoljno dugo čekamo, potrošiti će se sav vosak, dakle materija će se potrošiti i svjetlost će zgasnuti. Ali činjenicu da je svijeća gorjela nekoliko sati na našem stolu, da je širila svjetlost i toplinu, nitko ne može izbrisati. Dakle, svijeća će neizostavno zgasnuti, ali činjenica da je jednom gorjela neće nikada zgasnuti. Nešto što se bilo kada dogodilo u vremenu, neizostavno se prelijeva u vječnost. Paradoksalno je pritom da upravo u trenutku kad je nestala sva materija, kad je zgasnula svjetlost, upravo u tom trenutku svijeća je u potpunosti ispunila svoj smisao.
Frankl, koji nas je doveo do upravo opisane spoznaje, otvorio nam je put razumijevanju ljudskog života pomoću simbolike svijeće koja dogorijeva. Dakle, sve što u ljudskom životu dozrije, ostaje u vremenu – sva naša djela, doživljaji i smisao koji smo pridali patnji. Sve je to dio istinitosti i ne može biti izmijenjeno, ili zanijekano (poništeno). Čak tada, kada naše tijelo ostari ili se razboli, ostaje vječito mlado, jer je istina u koju se prelilo vrijeme bezvremenska, bez početka i bez svršetka.
Kako bi bolje doživjeli tu spoznaju, provedimo još nekoliko minuta u tišini pred upaljenom svijećom. Osnovna predodžba: vosak se pretvara u svjetlost i toplinu, neka kao živi lik svijetli u našoj nutrini. To je prolazan vosak, koji se pretvara u neprolaznu svjetlost. A kako je to kod nas ljudi? Mi smo iz krvi i mesa, dvaju vrlo prolaznih tvoriva. Shvaćamo, da se ta tvoriva mijenjaju u neprolazno djelovanje. Shvaćamo da životna snaga postaje smisao života. Životna moć koja slabi, ostvaruje smisao života koji stalno raste. Ne prouzrokuje li to umirujući, topao osjećaj? Možda se toplina meditacije uz svijeću na neki način prenosi u našu nutrinu? Upitajmo se: da li je zaista potrebno žaliti za voskom? Ili se radije veseliti gorenju svijeće i tome da nas osvjetljava i grije? Ako je odgovor najprije ‘ne’ i nakon toga ‘da’, znači, da smo postali malo mudriji.
Prije nastavka našeg razmišljanja moramo svijeću ugasiti i ohladiti. Želimo, naime, izvesti mali eksperiment i radi toga moramo svijeću prelomiti. Pritom ćemo razmišljati o polomljenom, o lomljivosti čovječje biti. Svačiji život ima svoje lomove, svoja nagnječena i osušena mjesta, propuštene prilike. Uvijek možemo naći promašeni smisao. Naša djela, doživljaji i patnja, koji se tijekom vremena pretaču u pravu zbilju, u pravu realnost, u pravu istinitost, nisu bez poteškoća. Istovremeno se naša tjelesna masa, tek mora promijeniti u djelovanje i tu smo također vrlo ranjljivi. Nastaju tjelesne ili duševne rane, koje si sami zadajemo ili nam ih zadaju drugi. Upravo to želimo predstaviti pomoću prijeloma svijeće. Ohlađenu svijeću prelomite u gornjoj trećini. Ako ne uspijete, poslužite se nožem, ali pri tom pazite da ne prerežete fitilj. Svijeća mora ostati jedna cjelina, kao što je cjelovit i čovjek koji se razboli ili postane invalid. Sada prelomljenu svijeću, koja vodoravno leži na stolu ispred nas, dignemo za donji kraj. Što vidimo? Odlomljeni dio se pomiče, vosak se drobi. Na čemu zapravo visi? Na nevidljivom fitilju, koji vodi kroz svijeću. Dakle, nije prelomljeno sve što predstavlja svijeću, nego samo vosak, dok je fitilj ostao neoštećen. Možemo primijetiti da smo svijeću pogrešno nazvali slomljenom. To što ispred nas leži je mješavina slomljenog i neslomljenog. Čak i to slomljeno nije posvuda slomljeno nego samo na mjestima gdje se drobi i ne drži zajedno. Svejedno je da li je svijeća na drugim mjestima prljava ili nije, da li je na nekim mjestima ostrugana. Za slomljenost je bitno samo to mjesto – mjesto loma.
Razmislimo što nam to govori o čovjekovoj biti. Prvo: pogrešno je govoriti o slomljenom čovjeku jer u njemu uvijek ostaje nešto načelno zdravo, dapače nelomljivo. To je njegov duhovni izvor i temelj – Božji dah, kako to imenuje teologija; ili bezuvjetno dostojanstvo ljudske osobe, kako to naučava Franklova antropologija. Duhovno se ne može niti roditi, niti umrijeti, ne može ostati zdravo ili se razboljeti, duhovno izvire iz dimenzija koje su izvan tih kategorija.
Uspoređivali smo fitilj u svijeći s čovjekovim duhom, koji je neraskidivo povezan s tjelesnim, kao što je fitilj svijeće povezan s voskom. Tijelo proždire plamen života, koji ga rasprskava u vječnu zbilju, u vječnu istinu. Naučili smo još nešto: duhovna osoba je ranjiva, ali se ne da uništiti. Ona je lomljiva, ali se ne da slomiti. To se najbolje vidi kod nemoćne i stare osobe, koja je ujedno pogođena invalidnošću, da se može sve to stoički podnijeti i na taj način ispunjavati svoj smisao. Tko ne vjeruje može izvesti slijedeći pokus (za koji smo zahvalni Franklovoj učenici druge generacije Margareti Futterer-Goos).
Svoju slomljenu svijeću uzmemo pažljivo u ruke i izravnamo je. Sada je u vertikalnom položaju, koji je svojstven svijeći i postavimo ju oprezno ispred sebe. Vjerojatno će padati na razne strane u svom slomljenom dijelu. Možemo je malo i poduprijeti. Sad je ponovo zapalimo. Što vidimo? Ponovo gori! Slomljena svijeća gori! Svijeća čija je materija oštećena izvršava svoju zadaću, ispunjava svoj smisao. I zašto to ne bi mogao čovjek, koji je tjelesno ili psihički oštećen?
Međutim, tajna ispunjavanja smisla se nalazi još dublje. Ako budemo dovoljno strpljivi pronaći ćemo ga. Ispunjavanje smisla života je lijek protiv slomljenosti čovječje biti. Dakle, ne samo da se vosak mijenja u svjetlost, nego će gorenje svijeće ozdraviti slomljeni dio.
Ostanimo opušteni i sabrani pred svijećom i promatrajmo kako postaje sve manja, kako kapljice voska koje klize po svijeći sljepljuju slomljeni dio. Plamen koji se približava slomljenom dijelu ga ujedno mekša. Slom pritom postaje mekši i nestaje u svjetlosti svijeće, te tako svijeća usprkos lomu ispunjava svoj smisao. Nije li promatranje te tajne poseban doživljaj? Nije li nam promatranje slomljene svijeće koja gori te na taj način pobjeđuje svoj slom i usprkos svemu ispunjava svoj smisao, nešto što nas ispunja toplinom, te nam više znači nego promatranje kako gori neslomljena svijeća? Sigurno ćemo sada lakše razumjeti da slomljeni čovjek, koga smo sa ljubavlju ”poravnali” sada, usprkos fizičkim ili psihičkim poteškoćama, duhovno sjajnije sije. Zadržimo se još malo očima i srcem pri sjaju svijeće i koliko nam je moguće upijmo tu spoznaju, koja nam može biti utjehom do konca našega života.
Na koncu smo meditacije. Svijeću ispred sebe smo zapalili, zgasnuli, prelomili i opet zapalili. Pustili smo ju da neko vrijeme svijetli i vidjeli smo, kako je iza sloma ponovo ustala. Vidjeli smo kako se stalno smanjivala. Čim dulje je bilo vrijeme njezinog izgorjevanja, tim više je ispunjala svoj smisao. Shvatili smo da je ispunjavanje smisla bilo vrijedno njezinog izgorijevanja i nestajanja.
I sada još zadnje razmišljanje: prijatelji i znanci koji nisu bili s nama sve ovo nisu vidjeli. O tome da je svijeća gorjela nismo ih obavijestili. Kad nas posjete dugo nakon što je svijeća izgorjela, neće niti znati da je ikada gorjela. Da li se radi toga zaista nešto mijenja? Naravno da svoju svijeću poznajemo samo mi. Možemo otići u drugu sobu i leći u naslonjač te zatvoriti oči. Nakon duljeg promatranja svijeće to nam upravo prija. Bez sumnje se živo sjećamo kako je svijeća na stolu gorjela, iako je nemamo više ispred sebe. Istina dakle ne ovisi o tome, da li je netko vidi, prepoznaje, razumije.
Napravimo još slijedeći korak: u slučaju da smo u susjednoj sobi zaspali, svijeća će i dalje gorjeti i potpuno izgorjeti. Istina dakle ne ovisi o tome da li sam je svjestan ili ne. Mrak za zatvorenim očima: za svijeću je svejedno, da li je netko gleda ili ne, da li se netko veseli njenoj svjetlosti ili ne. Bitna je samo činjenica da svijeća gori što znači da izgorjevanje svijeće postaje realnost. U trenutku kada nastane neka realnost u vremenu, nastane ta ista realnost i za vječnost, bez obzira da li netko zato zna ili ne zna.
Prije nego zaista zaspimo vratimo se svijeći. Prije nego ju ugasimo pomislimo brzo na sve smislene i svijetle trenutke svojega života, koji su bili takvi radi nas samih. Pomislimo da uloge ne treba igrati zato da bi netko za nju saznao, odao nam priznanje ili nam se zahvalio. Čak i kad za to nitko ne zna svjetlost ostaje svjetlost, smisao ostaje smisao. Ili riječima V. Frankla: Predmet ne stvaram time da ga pogledam kao što ga niti ne uništavam tako da ga prestanem gledati. I kada cijeli svijet ne bi opazio naša dobra djela, to ih ne bi moglo uništiti.

Zaključak:
1. Kada ljudski život dogori kao svijeća, prelazi iz materije u djelovanje. Vosak se mijenja u svjetlost. Dogorijevanje mijenja materiju u toplinu i svjetlost. Dogorijevanje se pokazuje u starenju organizma. Vosak je prolazan. Djelovanje se odražava preko djela, doživljaja i odnosa prema patnji. To sve se pretače u vječnost. Činjenica da je svijeća postojala i da je isijavala svjetlost prelazi u vječnu istinu: činjenica da je bila svjetlost je neprolazna, životna moć se pretvorila u smisao života.
2. Krhkost ljudskog postojanja, koja se manifestira preko bolesti, tjelesnih i duševnih rana, sve to oštećuje samo psihofizički dio čovjeka, kao vosak kod svijeće. Na sigurnom je u njemu skriven ljudski duh, njegov zdrav, neslomljiv izvor i temelj, njegov stijenj. Život, u kome je ispunjen smisao svijetli i tako prerasta svoja slomljena mjesta…
3. Istinitost bivanja (resničnost) nije ovisna o tome da li smo toga svjesni ili ne, da li su drugi toga svjesni ili da li ju cijene. Upaljena svijeća gori i izgara bez obzira, da li ju netko gleda ili ne. Isto tako to što je u životu imalo svoj smisao zadržava ga i dalje bez obzira da li bilo tko za to zna ili tome odaje priznanje. Važno je da je postojalo, jer postojanje ne stari i ne prestaje.