Novi broj Logosfere u prodaji

logosfera003

Izašao je treći broj časopisa Logosfera kojeg izdaje Hrvatska udruga za logoterapiju ‘LOGOS’ u kojem su svoje viđenje prapovjerenja, duhovnosti, ljubavi i oprosta iznijeli u zanimljivim člancima bivši i sadašnji studenti logoterapije. Kako su autori tekstova raznih struka, tako je i viđenje osnovnih logoterapijskih pojmova, prelomljeno kroz prizmu njihovog iskustva, važan doprinos razumijevanju duhovne dimenzije čovjeka. Tako je, na primjer, romanopisac i kolumnist Krešimir Butković napisao zanimljivi tekst pod nazivom Vatra duhovnosti u kojem govori o važnosti duhovnosti u liječenju smislom, o predavanju i molitvi kao praksi prapovjerenja. “Duhovnost proizlazi iz neposrednog povjerenja, iz bezuvjetnosti, iz potpunosg predanja.”, kaže Butković. U tekstu pod nazivom ‘Njegujete li svoju žirafu’ doktorica Renata Kokotović govori o prednostima nenasilne komunikacije i o govoru srca kojeg se može slikovito prikazati kao govor žirafe koja iz svoje visoke perspektive vidi stvari cjelovitije, za razliku od kojota koji simbolizira hladni optužujući govor, nerazumijevanje, prosuđivanje, kritiziranje. Autorica naglašava kako  svaki dan možemo izabrati svoje misli, emocije, stavove i ponašanje, pa u skladu s tim i govor žirafe ili govor kojota. Lucija Krakan piše o ljubavi kao odluci s kojom idemo kroz život spremni na podnošenje patnje, ako je to potrebno. Izvješće s Drugog međunarodnog kongresa logoterapije vrlo je detaljno iznio teolog Martin Kajtazi koji je napisao i zanimljiv intervju s dr. Ivanom Štenglom. U tekstu pod nazivom ‘Oprost i zašto oprostiti’ logoterapeutkinja Maja Mulović govori o oslobađajućoj snazi oprosta referirajući se na neka važna mjesta iz područja filozofije, psihologije i teologije. O junačkom putovanju kao metafori prolaska kroz krize piše profesorica književnosti Ivana Bašić koja donosi i tri verzije Homerove Odiseje koje nam prikazuju kako se odluka za nešto ili protiv nečega može reflektirati na ishode životnog putovanja. Grafička dizajnerica Magdalena Krpina piše o duhovnoj dimenziji ljubavi kao o zlatnom rezu “koji se opisuje kao kompozicijski zakon u kojem se manji dio odnosi prema većem kao veći prema cjelini”. O logoterapiji i vjeri piše pater Mijo Nikić. O tome kako izaći iz depresije piše Lucija Fusić koja u istoimenom tekstu govori o tome koliko i na koji način vjera može pomoći pri izlasku iz depresivnih stanja. O koristi logoterapije u svećeničkom služenju piše Viktor Grbeša koji iznosi svoja osobna iskustva. Anita Dučkić Sertić piše o duhovnosti kao resursu obiteljske otpornosti u kriznim i stresnim situacijama. U tekstu pod nazivom Glavotok Tanja Zudenigo na vrlo poetičan način prikazuje boravak prethodne generacije studenata logoterapije na Glavotoku, na otoku Cresu.

Predgovor ovom broju Logosfere, kao i u prethodna dva broja, napisala je dr. Cvijeta Pahljina, voditeljica studija. U njemu govori o prapovjerenju kao o prirodnom porivu svakog bića da se nada, vjeruje i predaje se životu. “Misao da Netko bdije nad nama, da nam Netko tko u svakom trenutku zna kako smo i što nam se događa pomaže koračati naprijed.”, kaže Cvijeta Pahljina i obrazlaže smisao prihvaćanja patnje kao sastavnog dijelića mozaika našega života. “Prapovjerenje nije racionalno, ono nije rezultat odgoja u porodici, školi, društvu. Prapovjerenje ima korijene u našem iskonskom sjećanju na izgubljeni raj. Ono je jednostavno dar, koji smo dobili, dar koji imamo u svojim dubinama, treba samo zaplivati u te dubine.”

Na kraju ovog borja Logosfere čitatelj može pronaći logosmjerku, premetaljku i kviz na temu logoterapije. Na kraju, kao posljednje ali i ne najmanje važno, pojavljuje se telst Phila Bosmansa koji govori o jeseni kao vremenu razumijevanja veličine i snage života, zahvalnosti, okupljanja i darivanja.

Ako bismo trebali podvući zajednički nazivnik brojnim i vrlo različitim tekstovima, mogli bismo reći da ih sve obilježava istinsko nastojanje njihovih autora da osnovne pojmove logoterapije povežu sa svojim životnim iskustvima, profesionalnim i intimnim. Tako se možemo uvjeriti kako je logoterapija zaista primjenjiva u raznim područjima, jer su njezine duhovne pretpostavke takve da zahvaćaju u svaki segment čovjekovog života, intimnog i profesionalnog, povezujući ga u biće cjelovito i dostojanstveno u svakom trenutku svoga života.

Napisala: Ivana Bašić

Novi broj časopisa Logosfera

Nakon uspješnog predstavljanja u Knjižnici Ivane Brlić Mažuranić, drugi broj časopisa Logosfera dostupan je i vama. Časopis je moguće kupiti u knjižari Teovizija (Kaptol 26, Zagreb).

Također, postoji mogućnost narudžbe i preko internet stranice – Kontaktirajte nas!

Drugi broj časopisa Logosfera posvećen je logoterapijskom pristupu ljubavi, pri čemu je tematski podijeljen na tekstove koji govore o studiju logoterapije, o primjeni metode u psihoterapeutskoj praksi te o logoterapijskom pristupu braku, ljubavi, poslu i vjeri.

Rajski paradoks

bouffierMeđu mnogim paradoksima koji se nalaze u čovječjoj duši jedan je upravo briljantan. On nastane uvijek kada se čovjek na paradoksalan i kreativan način suprotstavi neumitnoj sudbini. Kada se na bol i patnju odazove s dostojanstvom i hrabrošću. Ta paradoksalna reakcija može tragediju promijeniti u pobjedu. Tu ćemo dragocjenu moć suprotstavljanja, koju je Frankl nazvao ”prkosna moć duha” predstaviti u skraćenom obliku u priči švicarskog pisca Jeana Giona.

Priča zvuči poput bajke, a ipak je istinita. Govori o čovjeku iz južne Francuske koji se približavao šezdesetima. Nakon smrti sina jedinca, umrla mu je i supruga. Zbog čega bi dalje živio? Otišao je sa svojeg plodnog seoskog dobra i uputio se, zajedno sa stadom ovaca i psom, u osamu – u područje Ceven u Južnim Alpama, koje je bilo bez vode i nalikovalo je pustinji. Prvo naselje bilo je udaljeno sat hoda. U okolici je bilo nekoliko napuštenih zaseoka s propalim, opustjelim i zapuštenim kućama. Posljednji stanovnici su bili ugljari, koji su palili drva da bi proizveli ugljen. Klima je bila nemilosrdna, a ljudi međusobno posvađani. Svi koji su mogli odselili su i otišli. Neki su duševno oboljeli, a nekoliko stanovnika počinilo je samoubojstvo.

U svojoj osami čovjek je shvatio da će to područje potpuno propasti, ako tu ne bude raslo nikakvo stablo. Odlučio je pomoći. Malo po malo počeo je puniti vreće žirevima. Pažljivo je odstranjivao oštećene i premalene plodove. Kad je sakupio stotinjak zdravih plodova, stavio ih je u posudu s vodom da se dobro napoje. Tada je uzeo željeznu palicu i krenuo. Stado je pustio u jednu zelenu kotlinu uz svoga psa čuvara. Na dobro odabranom mjestu počeo je palicom praviti udubine u zemlji. U svaku udubinu je položio jedan plod žira. Za tri godine ih je posadio 100.000. Nadao se da će ih preživjeti barem 10.000 i da će u pustoj pokrajini ipak narasti drveće.

Bouffier2

Nije znao čija je zemlja na kojoj je sadio, no to ga nije smetalo. Ustrajno je ostvarivao svoju zamisao. Promjene koje su se događale bile su tako spore da se nisu niti primjećivale. Lovci i šumari koji su onuda prolazili mislili su da je to neki ”prirodni hir”. Nitko nije pomišljao na toliku nesebičnost! S tri strane rasla je prekrasna mlada šuma 11 km duga i 3 km široka. Konačno su vlasti zaštitile šumu. Čovjek je prodao svoje ovce, ostavio ih je samo četiri. Umjesto njih kupio je 100 košnica s pčelama. Ne obazirući se na rat koji je bio negdje u blizini nastavio je mirno raditi svoj posao. Redoviti smireni rad na svježem planinskom zraku, njegova jednostavnost i sposobnost da živi sam, održavali su stabilnim njegovo zdravlje i doprinosili duhovnoj vedrini. Tom neobrazovanom seljaku je uspjelo, zahvaljujući samo radu vlastitih ruku, bez tehničkih pomagala, napraviti djelo dostojno samog Boga. Taj osamljeni pastir je u razdoblju između 1910. i 1945. posadio na tisuće stabala hrasta, bukve, javora, breza, joha i oskoruša. Kada je Elzeard Bouffier, tako se čovjek zvao, 1947. godine umro u dobi od 89 godina, ostavio je iza sebe jedan od najljepših parkova Francuske.

No dogodilo se i mnogo više. Korijenje koje se razraslo počelo je zadržavati vodu. Suhi potoci su potekli, na poljima je ponovo cvjetalo cvijeće. Vratili su se kukci i ptice, čak i zrak se promijenio. Napunio se mirisom lišća i cvijeća. Čuo se žubor vode. I u zaseocima su nastale velike promjene. Mještani su srušili ruševine starih kuća i izgradili nove. Vratile su se čak i mlade obitelji. Oko bunara su se igrala djeca, u vrtovima je raslo povrće. Sve je opet bujalo životom. Ljudi su se smijali i priređivali seoske zabave. U zaseocima je živjelo oko 10.000 osoba, a nitko od njih nije znao kome treba zahvaliti za tu sreću, tko je toliko promijenio životnu klimu.

Svakog dirne ispričana priča. No, pitanje je jesmo li razumjeli paradoks koji je u njoj skriven?

Napravimo logoterapijsku analizu!

Zir

Dakle, seljak se nalazio na određenoj polazišnoj točki. Bio je oko 60 godina star i ne više u cvijetu mladosti. Nije bio školovan. Možda u djetinjstvu nije imao mogućnosti za školovanje. Pogodila ga je i teška sudbina, jedinac sin i žena su mu umrli (u priči se ne govori puno o tome, možda i zato jer bi bilo teško riječima opisati njegove osjećaje). Ostao je sam, bez potomstva. Radi toga nije niti fizički mogao, niti je više želio obrađivati svoje imanje. Nije se trudio pronaći društvo. Bol se duboko zarila u njegovo biće. Otišao je kao ranjena životinja u planinu – u osamu i pustinju. Uzeo je sa sobom jedino svoje stado ovaca i psa. Do te točke priča predskazuje katastrofu koja se približava. Prikazuje nam zdvojnog čovjeka na pragu starosti, koji je izgubio dva bića koja je najviše volio; čovjeka koji ostavlja cijelo svoje imanje, kome je nestala svaka nada. ”Radi čega da još živim?” Cijeli njegov život kao da je izgubio svaki smisao. Njegova bi ga okolina potpuno razumjela kada bi u takvom stanju uzeo konopac i objesio se. Vjerojatno bi se solidalizirali i razmišljali: ”Jadan čovjek! Sudbina se njime kruto poigrala. Zaista ničega više nema što bi ga moglo razveseliti i razumljivo je da nije vidio drugog izlaza…” Surov, neprijazan kraj prema kome se uputio, vjerno je zrcalio njegove osjećaje, njegov očaj.

Ali tu počinje paradoks! No, potrebno se upitati – kako počinje? Giono je napisao: ”Čovjek je uvidio da će pokrajina potpuno izumrijeti i odlučio se pomagati.” Je li paradoks započeo s uvidom? Ne, to nije bilo tako, jer je seljak poznavao biološke zakonitosti. Zaista ih je dobro poznavao, jer je jedino s njima imao iskustva. Međutim, sama spoznaja ga je mogla dovesti do drugačijeg zaključka: ”Neka pokrajina čim prije umre. Što je mene za to briga? Oni koje sam volio su mrtvi, ničeg više nemam, čak ni ta zemlja nije moja!”

Prema tome, paradoks nije izišao iz spoznaje, nego iz odluke. Čovjek je odlučio pomoći. Iako mu je život donio gorka iskustva našao je snage da na njih odgovori blagoslovom životu. Kako jednostavno, a istovremeno čudesno! Sve što slijedi je posljedica te odluke. Od tog trena nadalje, tragedija se pretvara u trijumf! Posao toga ostarjelog neškolovanog seljaka rodio je uspjehom. Početnom paradoksu slijedili su drugi. Zaslužio je pohvalu i nagradu, a darovani su mu bili i radost i zdravlje. Što da čovjek više poželi? Čovjek koji se pitao – čemu da još uopće živi, našao je odgovor u cvijetnoj i mirisnoj okolici!

U čemu je početni paradoks? Možda upravo u tome da povratak u raj započinje izgonom iz raja. Naravno, pod pretpostavkom da sami izaberemo taj put.

Što je sreća?

Jogging

Imao sam priliku slušati nekoliko seminara, predavanja i radionica na temu čovjekove sreće. Gotovo na svima postavljen je isti aksiom – ”čovjek teži sreći i želi biti sretan”. S druge strane često nam se dešava da čim više ”trčimo za srećom”, ona nam više izmiče. Okruženi smo uspješnim ljudima, koji se unatoč karijeri i novcu koje imaju pod kontrolom uvijek iznova osjećaju prazni i nesretni. Dakle, sreću ne možemo trajno usvojiti – jednom postignuta, ona ne postaje naše trajno vlasništvo – što čovjeka dodatno frustrira.

Što o sreći misli logoterapija?

Logoterapija stavlja smisao u središte čovjekova djelovanja, a sreću promatra tek kao popratnu pojavu (nagradu) za ispunjen smisao trenutka. Vođen izabranim smislom, čovjek može podnositi patnje i krizne situacije i iz njih izići kao (sretan) pobjednik. Sreću promatramo kao zadovoljstvo obavljenim poslom, poduzetim korakom, učinjenim djelom, završenom zadaćom…

Navedimo jedan primjer! Dva prijatelja odlaze na večernji jogging. Trčat će zajedno i lagano – istu distancu. Njihovi su motivi, međutim, različiti. Jedan od njih trči s motivom reguliranja prekomjerne tjelesne težine i trčanje doživljava kao vrlo mučnu, ali nužnu tjelesnu aktivnost. Drugom je tjelesna aktivnost sastavni dio dana i u trčanju jednostavno uživa. Ova dva prijatelja u ispunjavanje svog zadatka neće uložiti isti trud, ali se po povratku s trčanja obojica osjećaju sretni. Kad bismo sreću mogli mjeriti, rekli bismo da je onaj prvi, koji je uložio više napora, čak i sretniji!

”Instant” rješenje za sreću

Vraćajući se u mislima nekoliko mjeseci unatrag, nastojte uočiti aktivnosti koje su bar na trenutak ispunile vaš život (ili život vaših bližnjih). Ne brinite ukoliko ispunjavanje ovih aktivnosti vama nije bilo lako, jednostavno i ugodno. Kad otkrijete takva područja, osigurajte im u vašoj budućnosti više prostora i vremena. Prestanite tragati za srećom! Naprotiv, izvršavajte realno izabrane male korake na svom životnom putu i – bit ćete sretni!

unique-quotes-12

Čovjek je predodređen samo za slobodu

Dodatni materijal na temu ljudske slobode.
Svaki oblik determinizma i predodređenosti ima za svrhu bijeg od odgovornosti. Čovjek je predodređen jedino za slobodu.

Pogledajte ispovijest Johna Pridmorea koji 10.04.2014. gostuje u Zagrebu, a 11.04.2014. u Splitu gdje će govoriti o primjeni svoje slobode u praksi.

Životna ispovijest Johna Pridmorea ostavlja bez daha. Odrastao je u londonskom East Endu. Već s 11 godina počeo je krasti, što ga je vodilo u provale i razbojništva. Zbog kriminala je završio u zatvoru za maloljetnike. Radio je kao izbacivač u noćnim klubovima u West Endu što ga je povezalo s najopakijim bandama i uvelo ga u mračan svijet trgovine drogom, reketarenja i nasilničkog kriminala. Postao je jedna od glavnih “faca” u londonskome podzemlju. Njegove su jakne bile skrojene tako da u njih može sakriti mačetu i bokser. Poslovi s drogom učinili su ga bogatim. Imao je luksuzan penthouse, sportske automobile i lijepe žene. U jednom od obračuna je toliko pretukao čovjeka, da je bježeći s mjesta događaja mislio da je počinio ubojstvo. Uslijedio je nadnaravni obrat i mukotrpan put traženja samoga sebe i Boga… O tom obratu, kao i o svom životu prije i poslije obraćenja vrlo dojmljivo pripovijeda u otvorenoj i iskrenoj ispovijesti​ uobličenoj u knjigu ‘Ispovijest londonskoga gangstera‘, koja je postala međunarodni bestseler.

Koliko smo slobodni?

labirint-za-meditaciju-u-središtu-vrta-1

Koliko smo često izgovorili rečenicu: ”To tako jednostavno mora biti” ili ”… To je život…”; ponašali se kao da smo ubačeni u more u kojem pokušavamo plivati, ali nam baš i ne ide?

Kao da našim životom upravlja sudbina, okolina, nagoni, odgoj, tradicija, automatizmi, a mi smo tu samo da to sve otrpimo. Ako smo vjernici – mislimo li da nas je tako Bog zamislio (i zaželio) te negdje sjedi sa strane i gleda koliko ćemo izdržati i kad ćemo se predati? Ako nismo vjernici – zar ne osjećamo nimalo samopoštovanja ili odgovornosti za sebe i za druge? Logoterapija vraća čovjeku zadnju riječ. Ne nekom neodređenom čovjeku – nego meni osobno. Ja sam taj koji ima slobodu svim vanjskim pritiscima reći ”da” ili ”ne”, prema njima zauzeti svoj stav i za taj svoj stav preuzeti potpunu odgovornost.

U čovjeku uvijek postoji još nešto više, unatoč teškoćama u kojima se nalazi.

Čovjek je pozvan biti sustvoritelj svijeta

teachersPriča o Teddyju Stoddardu autorice Elizabeth Silance Ballard prvi je put objavljena u časopisu Home Life magazine, 1976. godine. Nećemo se ovdje baviti njezinom istinitošću i autentičnošću. Priča nam opisuje odnos učiteljice i učenika – tijekom školovanja i dalje kroz život. Zanimljivo je kako i koliko možemo utjecati jedni na druge i na svijet oko sebe korištenjem naše slobode. Slobodu na zauzimanje stava možemo promatrati pod vidom slobode na izvrsnost i slobode na ravnodušnost.

Svojim izborom, čovjek daje smisao određenom trenutku i upisuje ga u prošlost. Taj  je trenutak neponovljiv i jedinstven, a može promijeniti nečiji cijeli život. U ovom kontekstu treba shvatiti Franklove riječi: ”Čovjek je pozvan biti sustvoritelj svijeta”.

Iz slobode proizlazi i odgovornost za naš osobni izbor. Nitko drugi – niti Svijet, niti društvo, niti povijesne okolnosti u kojima se nalazimo – ne mogu oduzeti čovjekovu slobodu zauzimanja vlastitog stava prema trenutku i determinirati našu sudbinu.

Priča o dječaku Teddyju