Dragocjeni smo i jedinstveni, naše postojanje ima smisao

Motivirana korištenjem pokreta u svrhu poboljšanja zdravlja, Vedrana Nucak je završila Kineziološki fakultetu u Zagrebu. Želja za usvajanjem novih znanja i razumijevanjem čovjeka kao jedinstvenog bića odvela ju je na specijalizacije u Austriji, Njemačkoj, SAD-u i Hrvatskoj. Vedrana Nucak je kineziologinja i certificirana savjetnica fondacije za staničnu medicinu Dr. Rath, a kao psihoterapeut-logoterapeut je pronašla sebe i smisao svojega rada i postojanja.

 

Za one koji ne znaju, reci nam ukratko što je logoterapija?

Vedrana: Logoterapija je psihoterapijski pravac kojim se pomaže ljudima da pronađu smisao života – znači terapija smislom. Razvio ju je austrijski neurolog i psihijatar Viktor Frankl. On smatra da pomanjkanje svrhe i smisla života uzrokuje duševni nemir, prazninu, osjećaj besmisla te uzrokuje mnoge bolesti današnjice. Povremeno se svatko od nas – a u kriznim situacijama i češće – pita:  za što živim? kako izdržati u krizi? što je smisao mojeg života? što mi je u životu važno? što mogu promijeniti?

Frankl uvijek naglašava da je čovjek duhovno biće te da je duhovna dimenzija specifično ljudska. Upravo ona nas čini osobama u punom smislu te riječi. Bez obzira na stanje i situaciju ono što uvijek treba biti sačuvano je dostojanstvo svakog čovjeka. Uvođenjem duhovne dimenzije Frankl je rehumanizirao medicinu jer čovjeka gleda kao jedinstvenu, cjelovitu i neponovljivu osobu.

 

Kako je sve počelo, kako si se odlučila u kojem smjeru ići?

Vedrana: Kineziološki fakultet sam upisala zbog kineziterapije, odnosno liječenja pokretom. Kako nakon završenog fakulteta nisam mogla pronaći stalni posao u struci, obiteljski prijatelj me pozvao u Beč jer je otvarao predstavništvo jedne švicarske korporacije pa mu je trebala asistentica. I tako mi se dogodilo da sam počela raditi ono od čega sam uvijek bježala, a to je uredski posao. Sam posao je bio na svoj način zanimljiv i dinamičan, ali daleko od želje mojega srca koju sam potisnula duboko u sebi – raditi na prevenciji bolesti i promicanju zdravlja.

Ipak, crv mi nije dao mira i nakon više godina počela sam istraživati gdje i kako se koristi kineziologija u Austriji. Međutim, kineziologija je tamo bila nešto drugo. Govori se o primijenjenoj kineziologiji kao spoju tradicionalne kineske medicine i naše zapadne. Osobu se gleda cjelovito kroz trokut zdravlja, odnosno uspostavljanje ravnoteže tijela, uma i osjećaja te okruženja.

Meni je bilo otkriće što mogu masirati točku na nozi da bih smanjila glavobolju ili nježno držati točke na čelu kako bih smanjila stres. Jednostavnim tehnikama i vježbama mogla sam u bilo koje doba i na bilo kojem mjestu pomoći sebi i drugima. Stanična medicina i dr. Rath pomogli su mi ne samo u održavanju vlastitog zdravlja nego sam naučila kritički razmišljati i tražiti istinite odgovore vezane za različite uzroke čestih bolesti današnjice. U današnje doba saznanja o holističkom pristupu čovjeku trebali bi imati svi stručnjaci koji se bave zdravljem i bolestima.

Godinama s klijentima prakticiram kineziologiju i staničnu medicinu s odličnim rezultatima, međutim nešto mi je nedostajalo, ali nisam znala što. A život uvijek vodi do onoga što ti je potrebno i to u pravom trenutku.

Tako sam jednog sunčanog jesenjeg dana na raskrižju blizu našeg stana susrela Katarinu, moju kumu i najdražu prijateljicu iz djetinjstva koja mi je, onako usput, rekla da u subotu počinje edukacija iz logoterapije, te da ona i njene sestre idu, pa ako me zanima da se i ja mogu prijaviti za to uvodno predavanje. Bez razmišljanja sam rekla: da. Paradoks je u tome da sam u Beču živjela gotovo 20 godina, ali nisam čula za logoterapiju i Viktora Frankla, a jedan „slučajan“ susret u Zagrebu doveo me do filozofije i učenja koji su posložili sve kamenčiće koji su nedostajali u mojem životnom mozaiku.

 

Tvoj rad je temeljen na osobnom iskustvu bolesti i zdravlja. Reci nam nešto o tome!

Vedrana: Prije više od 15 godina prisustvovala sam jednom od seminara iz primijenjene kineziologije. Voditeljica je cijeloj grupi postavila pitanje: „Da možeš, što bi sada najradije napravila?“. U to doba kao najbolja supruga, majka dvoje male djece, poslovna asistentica, kuharica, čistačica itd. bila sam na rubu snaga. Moj odgovor je bio: „Otišla bih na odmor, ali si ga ne mogu priuštiti.“ U tom trenutku počeli su bolovi u koljenima i nožnim zglobovima, a sljedeći dan više nisam mogla ni stati na noge, a kamoli napraviti par koraka. Završila sam u bolnici – na „odmoru koji si ne mogu priuštiti“ i punom pansionu. Nakon višednevnih pretraga došao je moj glavni liječnik i rekao da nažalost nisu otkrili od čega bolujem. Nalazi nisu bili dobri, a ipak nedovoljni za neku jasnu dijagnozu. To me nije uznemirilo, samo sam rekla neka me puste da se odmorim i da će sve biti dobro. U tom trenutku situacija nije bila nimalo optimistična, ali sada, gledajući unatrag mogu samo reći da su upravo moja bolest, ta potpuna nemoć i nemogućnost kretanja bili veliki blagoslov za mene. Smisao moje patnje mogla sam razumjeti tek kada je ona bila iza mene.

 

Želiš reći da patnja ima nekog smisla?

Vedrana: Temeljeno na vlastitom iskustvu bolesti sada pouzdano mogu reći da patnja zaista ima smisla. Ponekad nas patnja ostavlja bez nade. Osjećamo se prepuštenima situaciji koju ne možemo promijeniti npr. bolest, smrt bliske osobe, nenadoknadiv gubitak ili nepravedna sudbina. Tada pomislimo: zašto baš ja? zašto se baš meni to događa?

Međutim svaka kriza ima i svoju šansu – izbor u mojoj bolesti mogao je biti samosažalijevanje, ljutnja, prepuštanje lošoj sudbini i depresija ili promjena vlastitog stava prema sebi i životu. Sada mogu reći da sam godinama bila bahata te zdravlje, blagostanje i život smatrala same po sebi razumljivima. Tek kada je tijelo dalo „otkaz“ počela sam shvaćati prave vrijednosti i cijeniti život kao dar.

Patnja je zapravo kušnja i logoterapija nam upravo pomaže nadvladati tu krizu i životnu nevolju – pomaže nam usprkos gorkom iskustvu patnje doći do novog početka. To možemo samo ako otkrijemo smisao u kriznoj situaciji.

Smisao nam nitko ne može dati ili nametnuti – svatko od nas otkriva smisao svakog trenutka ispočetka. Ključ izlaza iz krize uvijek je u samoj osobi. Tražimo mogućnosti rješenja u datom trenutku te koja od tih mogućnosti je najsmislenija. Tek kada odaberemo nešto što za nas ima smisla spremni napraviti i prvi korak promjene. Sljedeći izazov je ustrajati u tim malim nelagodnim koracima…

 

Kako metode koje koristiš „gledajuna zdravlje?

Vedrana: Metode koje koristim na svaku osobu gledaju cjelovito. Nitko od nas nije samo oko, uho ili bubreg, svi smo mi puno više. Uzimajući u obzir fizičku, psihičku i duhovnu dimenziju zaokružila sam svoju sliku o osobi koja mi povjerava svoje brige i zdravstvene probleme. Kineziologija i stanična medicina pomažu u balansiranju psihofizičke razine, međutim bez povezanosti s našim duhom sveli bismo se na razinu životinje. U redu je vježbati, zdravo se hraniti, pozitivno misliti, učiti itd. ali nije dovoljno za postizanje onog unutarnjeg zadovoljstva i mira. Tijelo je instrument našega duha koji prožima tijelo i psihu. O tome sam već pisala u kolumnama na Obiljci.

Franklovo iskustvo preživljavanja koncentracijskog logora potaknulo me na razmišljanje što mu je pomoglo preživjeti te nama nezamislive strahote gladovanja, teškog fizičkog rada i stalnog straha za vlastiti život?! Nije imao niti zdravu hranu, ni vitamine, lijekove ili čajeve, njegovi supatnici sigurno nisu bili bezbrižni i opušteni  – što ga je držalo da i u takvim ekstremno lošim uvjetima preživi? Samo ga je volja za smislom preživljavanja te patnje mogla održati da preživi novi dan.

Naši problemi i životne okolnosti srećom su neusporedivi s Franklovima, pa za njihovo rješavanje imam na raspolaganju puno alata – od masaže određenih refleksnih točaka za vitalizaciju tijela, promjene različitih uvjerenja pa sve do ciljanih vitaminskih formula koje hrane određene vrste stanica. Paralelno radu na tijelu i psihi radimo na preuzimanju odgovornosti za vlastiti život i zdravlje, razgovaramo o mogućnostima izbora u tom trenutku – time uključujemo duhovnu dimenziju i tek tada dolazi do poboljšanja i promjene stanja.

 

Na individualnim savjetovanjima, radionicama i seminarima pomoći, samomopomoći i samorazvoja s radošću podsjećaš svakog pojedinca na njegovu jedinstvenost, vrijednost, moć ljubavi i samoiscjeljenja koje nosi u sebi. Koliko su ljudi svjesni svoje unutarnje moći?

Vedrana: Dugi niz godina ni ja nisam bila svjesna svoje unutarnje moći. Često se prepustimo da nas život nosi umjesto da ga uzmemo u svoje ruke. Vjerujemo da su svi dobronamjerni u svojim savjetima i preporukama ili važne izbore prepuštamo roditeljima. Olako odustajemo od vlastitih talenata, sposobnosti i snova.

Zbog toga logoterapija za mene nije jedna u nizu metoda ili tehnika – to je stil života. Kada osvijestimo da smo mi kokreatori – sustvoritelji vlastitog života, kada počnemo život gledati kao na najvrjedniji dar, kada se konačno počnemo oslanjati na glas vlastitog srca, talente i sposobnosti koje smo dobili, kada shvatimo koliko smo dragocjeni i jedinstveni već time što smo tu – onda možemo u svakom trenutku vidjeti da naše postojanje ima nekog smisla.

Jesi li ikada razmišljala da povijest ovog planeta ne bi bila ista da nema tebe, tvoje djece, tvojih roditelja, prijatelja? Kako to da stvorimo i odgojimo dvoje djece u istoj obitelji, istom okruženju, a da su oni potpuno različiti? Frankl govori o „tertium datur“  – trećem koji daje i koji se upleo među naše roditelje prilikom začeća. I bez obzira jesu li nas roditelji željeli ili ne, taj treći je htio da budemo tu i živimo svoj život u punini. Nisu važni problemi i životne krize jer oni dolaze i prolaze te se s njima nosimo kroz naše izbore. Oni su uvijek krojeni po mjeri svakoga od nas ponaosob – kroz njih rastemo u bolje ljude, osobe pune zahvalnosti, dobrote i ljubavi.

 

Svi koji žele saznati više o logoterapiji, očuvanju zdravlja, prirodnim načinima liječenja imat će priliku slušati te u eteru. O čemu se radi?

Vedrana: Logoterapija ima čudesnu moć. Zahvalna sam našoj dragoj profesorici dr. Cvijeti Pahljina koja provodi studij logoterapije u Hrvatskoj i Sloveniji te kao magnet oko sebe okuplja predivne ljude. Kako sam aktivna članica udruge LOGOS – Hrvatske udruge za logoterapiju i asistentica na studiju logoterapije, imam priliku surađivati s većinom logoterapeuta i polaznika studija. Tako sam upoznala i dr. sc. Dubravku Šimunović koja petkom vodi emisiju „Nadom nošeni“ na Radio Mariji. Nošene duhom logoterapije pokrenule smo neke zajedničke projekte, a jedan od njih je i ova radio emisija s temom „Tvoja patnja ima smisao“.

 

Radujemo se tvome gostovanju u eteru Radio Marije u emisiji naše kolumnistice dr. sc. Dubravke Šimunović. U petak ćemo vas pozorno slušati.

 

Što je za tebe obilje?

Vedrana: Obilje je kada u svakom, pa i u onim teškim izazovnim trenucima, imaš povjerenja da će ti život donijeti upravo ono što je najbolje za tebe. Ili kako je Viktor Frankl rekao: „Iz ruševina se najbolje vide zvijezde.“

Intervju Aleksandra Zoe Krušelj


Sve više je prijepora otkud tolika stopa autizma. Je li krivo cjepivo, genetika, ili nešto drugo? Nažalost, da bi autistično dijete izraslo u zrelu osobu treba puno strpljenja i odricanja. Roditelji često ostaju cijeli život uz djecu iz autističnog spektra. Vjerojatnije je da neće imati slobodnog trenutka, mnogi će i psihički stradati, biti iscrpljeni. U ciklusu o logoterapiji ovaj put razgovaramo s Aleksandrom Zoe Krušelj, logoterapeutom, ali i pedagoginjom koja u svom radu terapeutski pomaže kako roditeljima tako i djeci s autizmom. Uz ovaj segment terapije gđa Krušelj suočava se u svojoj terapeutskoj profesiji s nizom drugih psihičkih trauma.

Seebiz: Možete li nam, prije svega, približiti svoj posao odgajatelja ali i rad s autističnom djecom?

Započela bih s činjenicom da nema gotovih recepata, a niti čvrstih pravila u odgojnim postupcima. Važna je kvaliteta naše komunikacije, prepoznavanje i uvažavanje stvarnih interesa djece, stalno se educirati i biti dostupan djetetu kad nas treba. Što se tiče rada s autističnom djecom, nekako sam već davno povezana s tom temom. Prvi put sam se ozbiljnije susrela na fakultetu i izabrala temu za diplomski rad, zatim sam radila u jednoj školi kao asistent dvije godine s autističnom djecom. Na studiju logoterapije sam se ponovo susrela s autizmom i bila mi je bliska tematika i tu sam za diplomski uzela temu rad s autističnom djecom. Najvažnije dvije godine koje sam svakodnevno provodila po par sati s autističnom djecom promijenile su mi poglede i rodila se obostrana ljubav u radu s djecom. Nekako je sve išlo spontano, ja sam njih razumjela, a oni mene… Svaki dan mi je bio ispunjen i potvrđen da sam na dobrom putu i da činim dobro i njima i sebi.

Seebiz: Roditelji u većini slučajeva teško prihvaćaju dijagnozu autizma kod svoje djece. Negacija i dugotrajno poricanje neminovno izaziva traumu?

Sigurno da ta spoznaja nije lako prihvatljiva, ali nije sramota priznati da ne znamo, važno je željeti naučiti. Poželjno bi bilo da roditelji budu podvrgnuti terapiji i poduci o odgojnim postupcima djeteta. Svakako je važno povjerenje roditelja i osobe koja radi s njegovim djetetom.

Seebiz: Često dolazi i do raspada brakova?

Do raspada braka i ovako dolazi ako nema komunikacije, tako da jedan osjećaj bezpomoći prema djetetu i obitelji je sigurno veliki teret. Najvažnije je da partneri razgovaraju. Često ne čujemo jedni druge. Važno je čuti svog partnera. Sa strane roditelja potrebna su velika odricanja, pri čemu je važna suradnja s terapeutom. Samosvijest o uspješnosti svakako će biti poticaj za daljnji rad, a neuspjeh često pridonosi odluci da se odustane. Ako se roditelji međusobno ne slažu i ne postupaju usklađeno, nekontrolirane smetnje ponašanja kod djeteta su češće.

Seebiz: Koliko je teško i naporno skrbiti o djeci s autizmom i kakva je vaša uloga, posao?

Nastojim omogućiti djetetu da izrazi slobodu potisnutih emocionalnih konflikta kroz čvrsto uspostavljanje odnosa povjerenja između mene i djeteta. Sigurno da ima i teških trenutaka kada sve stane ili ide silaznom putanjom. S logoterapijskog aspekta, bez obzira na njihove mentalne i intelektualne determinante, do izrazaja dolazi ono što je specifično ljudsko prema Franklu, ta duhovna dimenzija koja uključuje najveću vrijednost, a to je ljubav.

Seebiz: Logoterapeut ste prve generacije. Koliko se logoterapija razvila u zadnjih par godina, koliko je primjenjiva u ovako teškim traumama i što bi još mogla učiniti?

Logoterapija se razvija u dobrom smjeru i s puno zanimanja, što je dobro za sve nas. Poslije mene još dolaze tri generacije, druga koja je na autobiografiji i dvije grupe studenata koje marljivo upijaju znanje logoterapije. Što logoterapija nudi u teškim traumama? Autotranscendenciju (nadrastanje). Mi smo duhovna bića i uspjevamo pomoću ljubavi prema životu. Ako imamo motiv zahvalnosti, onda u svakom trenutku našega života želimo napraviti najbolje.

Seebiz: Specijalizirali ste se i u asistenturi i pažnji nad djetetom, time, vašom uslugom, roditelji dobivaju i malo slobodnog vremena?

Sigurno da dobiju vrijeme za sebe koje im je prijeko potrebno. Razgovarala sam s roditeljima i neizmjerno im je važna osoba od povjerenja da sa sigurnošću mogu ostaviti svoje dijete i da ne strijepe. Kažu da im je beskrajno važno to vrijeme, za njih. Kažu da ih zajednica ne razumije, a da su i oni samo ljudi i da im treba odmora, da im je važno da ta osoba od povjerenja može prihvatiti tu odgovornost.

Seebiz: Gdje roditelji uvelike griješe u odgoju svoje djece s autizmom?

Roditelji imaju spoznaju o razvojnom poremećaju svog djeteta, ali dok ne prihvate svoje dijete nema pomaka. Zbog neprimjerenog ponašanja djeteta, roditelji se udaljavaju od zajednice. Nekontrolirano ponašanje roditelja koji i sami pate zbog djeteta, štetni su za samo dijete te stvaraju dodatne smetnje u ponašanju. Roditelji često pate zbog takvog djeteta. U početku su vrlo sebični, jer ne žele sebi priznati da im dijete ima poremećaj. To je kao nekakav udarac na njihov ego. Kasnije, kad se pomire s dijagnozom postanu depresivni i sumnjičavi u bilo kakvu mogućnost da se djetetu može pomoći. Puni su strahova da su oni jedini s takvim problemom i da ih nitko ne razumije. To je razlog što uz terapeute postoje i psihijatri koji su specijalizirani za ovakvu vrstu problema. Treba im pribliziti situaciju iz pozitivne perspektive te uz zajedničku pomoć dogovoriti što je najbolje za njihovo dijete.

Seebiz: Hvatate se ukoštac sa svim oblicima psihoterapije. Možete li nam malo pojasniti, opisati, predstaviti s kakvim se sve slučajevima susrećete ?

Ima puno logoterapeutskih tehnika. Naprimjer metoda paradoksne intencije (princip se sastoji u tome da u svim vrstama straha nije ‘najbolji mogući savjet’ koji nam predlaže da strahu izmaknemo ili se protiv njega borimo, nego da pokušamo strah ismijati). Želja i strah naprosto se isključuju: onoga što želimo – ne možemo se bojati. A derefleksija omogućuje klijentu da opazi sto je u životu vrijedno – osim vlastitog JA i njegovih slabosti.

Seebiz: Logoterapija je različita od klasične psihoterapije. Nedavno sam imao prilike čuti da jednoj ženi psihoterapija traje već 15(!)godina?

Svatko je individua za sebe. Tako je i s terapijom. Postoji dijagnostička faza, terapijska faza i postterapijska faza. Terapeut želi o klijentu dobiti što više informacija, kakve probleme ima, koje mogućnosti izbora mu stoje na raspolaganju, zbog čega je to njemu namijenjeno? Smisao ne stvaramo sami, nego ga u toku života otkrivamo.

Život u svakom trenutku ima smisao. Sastavljeni smo od svega što smo proživljavali. Logoterapija vraća čovjeku njegovu duhovnu komponentu.

Seebiz: Svaki klijent zahtjeva drukčiji pristup. Kako pridobijete povjerenje klijenata?

Svakako dajem vremena klijentu u prvoj fazi kontakta da sve ispriča i da ga čujem, da identificiramo problem i dovedemo do toga da njegov vlastiti problem nađe cilj.

Povjerenje je važno ostvariti. Postivati razlicitosti drugih stajališta koje je različitije od našega.

Seebiz: Gdje i kako Vas se može kontaktirati?

Može me se kontaktirati mailom:

aleksk9@gmail.com

i na broj mobitela 091/1110-732

[NAJAVA] Treći međunarodni kongres logoterapije

 

Program kongresa pogledajte OVDJE>>>

PRIJAVA ZA SUDJELOVANJE NA KONGRESU:

Molimo popunite prijavu s Vašim podatcima:

Vaše ime i prezime (obvezno)

Vaš Email (obvezno)

Telefon / Mobitel (obvezno)

Vaše zanimanje

Jeste li član Udruge LOGOS?
DANE


Kotizacija i uvjeti sudjelovanja:
Članovi radnih tijela Udruge LOGOS ne plaćaju kotizaciju!
Kotizacija za članove Udruge LOGOS je 200,00kn
Kotizacija za sve ostale sudionike iznosi 250,00kn
Potvrdu o plaćenoj kotizaciji dostaviti na e-mail logos@logoterapija.com
najkasnije 3 dana prije početka kongresa.

Primatelj uplate:

LOGOS – Hrvatska udruga za logoterapiju
Nova Cesta 48
10000 Zagreb

IBAN: HR0723400091110584531

Novi broj Logosfere u prodaji

logosfera003

Izašao je treći broj časopisa Logosfera kojeg izdaje Hrvatska udruga za logoterapiju ‘LOGOS’ u kojem su svoje viđenje prapovjerenja, duhovnosti, ljubavi i oprosta iznijeli u zanimljivim člancima bivši i sadašnji studenti logoterapije. Kako su autori tekstova raznih struka, tako je i viđenje osnovnih logoterapijskih pojmova, prelomljeno kroz prizmu njihovog iskustva, važan doprinos razumijevanju duhovne dimenzije čovjeka. Tako je, na primjer, romanopisac i kolumnist Krešimir Butković napisao zanimljivi tekst pod nazivom Vatra duhovnosti u kojem govori o važnosti duhovnosti u liječenju smislom, o predavanju i molitvi kao praksi prapovjerenja. “Duhovnost proizlazi iz neposrednog povjerenja, iz bezuvjetnosti, iz potpunosg predanja.”, kaže Butković. U tekstu pod nazivom ‘Njegujete li svoju žirafu’ doktorica Renata Kokotović govori o prednostima nenasilne komunikacije i o govoru srca kojeg se može slikovito prikazati kao govor žirafe koja iz svoje visoke perspektive vidi stvari cjelovitije, za razliku od kojota koji simbolizira hladni optužujući govor, nerazumijevanje, prosuđivanje, kritiziranje. Autorica naglašava kako  svaki dan možemo izabrati svoje misli, emocije, stavove i ponašanje, pa u skladu s tim i govor žirafe ili govor kojota. Lucija Krakan piše o ljubavi kao odluci s kojom idemo kroz život spremni na podnošenje patnje, ako je to potrebno. Izvješće s Drugog međunarodnog kongresa logoterapije vrlo je detaljno iznio teolog Martin Kajtazi koji je napisao i zanimljiv intervju s dr. Ivanom Štenglom. U tekstu pod nazivom ‘Oprost i zašto oprostiti’ logoterapeutkinja Maja Mulović govori o oslobađajućoj snazi oprosta referirajući se na neka važna mjesta iz područja filozofije, psihologije i teologije. O junačkom putovanju kao metafori prolaska kroz krize piše profesorica književnosti Ivana Bašić koja donosi i tri verzije Homerove Odiseje koje nam prikazuju kako se odluka za nešto ili protiv nečega može reflektirati na ishode životnog putovanja. Grafička dizajnerica Magdalena Krpina piše o duhovnoj dimenziji ljubavi kao o zlatnom rezu “koji se opisuje kao kompozicijski zakon u kojem se manji dio odnosi prema većem kao veći prema cjelini”. O logoterapiji i vjeri piše pater Mijo Nikić. O tome kako izaći iz depresije piše Lucija Fusić koja u istoimenom tekstu govori o tome koliko i na koji način vjera može pomoći pri izlasku iz depresivnih stanja. O koristi logoterapije u svećeničkom služenju piše Viktor Grbeša koji iznosi svoja osobna iskustva. Anita Dučkić Sertić piše o duhovnosti kao resursu obiteljske otpornosti u kriznim i stresnim situacijama. U tekstu pod nazivom Glavotok Tanja Zudenigo na vrlo poetičan način prikazuje boravak prethodne generacije studenata logoterapije na Glavotoku, na otoku Cresu.

Predgovor ovom broju Logosfere, kao i u prethodna dva broja, napisala je dr. Cvijeta Pahljina, voditeljica studija. U njemu govori o prapovjerenju kao o prirodnom porivu svakog bića da se nada, vjeruje i predaje se životu. “Misao da Netko bdije nad nama, da nam Netko tko u svakom trenutku zna kako smo i što nam se događa pomaže koračati naprijed.”, kaže Cvijeta Pahljina i obrazlaže smisao prihvaćanja patnje kao sastavnog dijelića mozaika našega života. “Prapovjerenje nije racionalno, ono nije rezultat odgoja u porodici, školi, društvu. Prapovjerenje ima korijene u našem iskonskom sjećanju na izgubljeni raj. Ono je jednostavno dar, koji smo dobili, dar koji imamo u svojim dubinama, treba samo zaplivati u te dubine.”

Na kraju ovog borja Logosfere čitatelj može pronaći logosmjerku, premetaljku i kviz na temu logoterapije. Na kraju, kao posljednje ali i ne najmanje važno, pojavljuje se telst Phila Bosmansa koji govori o jeseni kao vremenu razumijevanja veličine i snage života, zahvalnosti, okupljanja i darivanja.

Ako bismo trebali podvući zajednički nazivnik brojnim i vrlo različitim tekstovima, mogli bismo reći da ih sve obilježava istinsko nastojanje njihovih autora da osnovne pojmove logoterapije povežu sa svojim životnim iskustvima, profesionalnim i intimnim. Tako se možemo uvjeriti kako je logoterapija zaista primjenjiva u raznim područjima, jer su njezine duhovne pretpostavke takve da zahvaćaju u svaki segment čovjekovog života, intimnog i profesionalnog, povezujući ga u biće cjelovito i dostojanstveno u svakom trenutku svoga života.

Napisala: Ivana Bašić

Novi broj časopisa Logosfera

Nakon uspješnog predstavljanja u Knjižnici Ivane Brlić Mažuranić, drugi broj časopisa Logosfera dostupan je i vama. Časopis je moguće kupiti u knjižari Teovizija (Kaptol 26, Zagreb).

Također, postoji mogućnost narudžbe i preko internet stranice – Kontaktirajte nas!

Drugi broj časopisa Logosfera posvećen je logoterapijskom pristupu ljubavi, pri čemu je tematski podijeljen na tekstove koji govore o studiju logoterapije, o primjeni metode u psihoterapeutskoj praksi te o logoterapijskom pristupu braku, ljubavi, poslu i vjeri.

Održan II. kongres logoterapije u Zagrebu

kongres_
U organizaciji Udruge LOGOS i HPD-a održan je II. kongres logoterapije u Zagrebu u prostorijama Klinike za psihijatriju ‘Vrapče’.
Na kongresu su nastupili predavači iz Austrije, Hrvatske i Slovenije.

Zahvaljujemo svima na sudjelovanju u nadi da ćemo dio naučenog ipak prenijeti u Društvo, koje nije zdravo – ali je ozdravljivo!

20160611_183002

Kongresno preddogađanje

U organizaciji tvrtke VEDA d.o.o. te u suradnji s Udrugom LOGOS i Poslovnim učilištem Filaks, u četvrtak 9.6.2016. od 18.00 – 20.30 sati održat će se logoterapijsko preddogađanje s Walterom Kohlom. Naglasak njegovog predavanja bit će na krizi i komunikaciji na poslu (a kao i na kongresu njegovo predavanje bit će na engleskom jeziku bez prevođenja). Više informacija možete pročitati na  http://vida.com.hr/1868-2/.

Ukoliko ste zainteresirani prijavite se, a kotizacija za studente i diplomante logoterapije je 100,00 kn (80,00 kn + PDV)

predkongres

U Zagrebu održan Kongres logoterapije

2

U organizaciji hrvatske udruge za logoterapiju LOGOS i hrvatskog psihijatrijskog društva u Zagrebu je održan Kongres logoterapije pod nazivom Društvo nije zdravo, ali je ozdravljivo: Savjest, sloboda i odgovornost

Kongres je trajao dva dana, 12. i 13. lipnja i održao se u prostorijama Međubiskupijskog dječačkog sjemeništa u Zagrebu.

PROGRAM KONGRESA

OPIS RADIONICA

 

Rajski paradoks

bouffierMeđu mnogim paradoksima koji se nalaze u čovječjoj duši jedan je upravo briljantan. On nastane uvijek kada se čovjek na paradoksalan i kreativan način suprotstavi neumitnoj sudbini. Kada se na bol i patnju odazove s dostojanstvom i hrabrošću. Ta paradoksalna reakcija može tragediju promijeniti u pobjedu. Tu ćemo dragocjenu moć suprotstavljanja, koju je Frankl nazvao ”prkosna moć duha” predstaviti u skraćenom obliku u priči švicarskog pisca Jeana Giona.

Priča zvuči poput bajke, a ipak je istinita. Govori o čovjeku iz južne Francuske koji se približavao šezdesetima. Nakon smrti sina jedinca, umrla mu je i supruga. Zbog čega bi dalje živio? Otišao je sa svojeg plodnog seoskog dobra i uputio se, zajedno sa stadom ovaca i psom, u osamu – u područje Ceven u Južnim Alpama, koje je bilo bez vode i nalikovalo je pustinji. Prvo naselje bilo je udaljeno sat hoda. U okolici je bilo nekoliko napuštenih zaseoka s propalim, opustjelim i zapuštenim kućama. Posljednji stanovnici su bili ugljari, koji su palili drva da bi proizveli ugljen. Klima je bila nemilosrdna, a ljudi međusobno posvađani. Svi koji su mogli odselili su i otišli. Neki su duševno oboljeli, a nekoliko stanovnika počinilo je samoubojstvo.

U svojoj osami čovjek je shvatio da će to područje potpuno propasti, ako tu ne bude raslo nikakvo stablo. Odlučio je pomoći. Malo po malo počeo je puniti vreće žirevima. Pažljivo je odstranjivao oštećene i premalene plodove. Kad je sakupio stotinjak zdravih plodova, stavio ih je u posudu s vodom da se dobro napoje. Tada je uzeo željeznu palicu i krenuo. Stado je pustio u jednu zelenu kotlinu uz svoga psa čuvara. Na dobro odabranom mjestu počeo je palicom praviti udubine u zemlji. U svaku udubinu je položio jedan plod žira. Za tri godine ih je posadio 100.000. Nadao se da će ih preživjeti barem 10.000 i da će u pustoj pokrajini ipak narasti drveće.

Bouffier2

Nije znao čija je zemlja na kojoj je sadio, no to ga nije smetalo. Ustrajno je ostvarivao svoju zamisao. Promjene koje su se događale bile su tako spore da se nisu niti primjećivale. Lovci i šumari koji su onuda prolazili mislili su da je to neki ”prirodni hir”. Nitko nije pomišljao na toliku nesebičnost! S tri strane rasla je prekrasna mlada šuma 11 km duga i 3 km široka. Konačno su vlasti zaštitile šumu. Čovjek je prodao svoje ovce, ostavio ih je samo četiri. Umjesto njih kupio je 100 košnica s pčelama. Ne obazirući se na rat koji je bio negdje u blizini nastavio je mirno raditi svoj posao. Redoviti smireni rad na svježem planinskom zraku, njegova jednostavnost i sposobnost da živi sam, održavali su stabilnim njegovo zdravlje i doprinosili duhovnoj vedrini. Tom neobrazovanom seljaku je uspjelo, zahvaljujući samo radu vlastitih ruku, bez tehničkih pomagala, napraviti djelo dostojno samog Boga. Taj osamljeni pastir je u razdoblju između 1910. i 1945. posadio na tisuće stabala hrasta, bukve, javora, breza, joha i oskoruša. Kada je Elzeard Bouffier, tako se čovjek zvao, 1947. godine umro u dobi od 89 godina, ostavio je iza sebe jedan od najljepših parkova Francuske.

No dogodilo se i mnogo više. Korijenje koje se razraslo počelo je zadržavati vodu. Suhi potoci su potekli, na poljima je ponovo cvjetalo cvijeće. Vratili su se kukci i ptice, čak i zrak se promijenio. Napunio se mirisom lišća i cvijeća. Čuo se žubor vode. I u zaseocima su nastale velike promjene. Mještani su srušili ruševine starih kuća i izgradili nove. Vratile su se čak i mlade obitelji. Oko bunara su se igrala djeca, u vrtovima je raslo povrće. Sve je opet bujalo životom. Ljudi su se smijali i priređivali seoske zabave. U zaseocima je živjelo oko 10.000 osoba, a nitko od njih nije znao kome treba zahvaliti za tu sreću, tko je toliko promijenio životnu klimu.

Svakog dirne ispričana priča. No, pitanje je jesmo li razumjeli paradoks koji je u njoj skriven?

Napravimo logoterapijsku analizu!

Zir

Dakle, seljak se nalazio na određenoj polazišnoj točki. Bio je oko 60 godina star i ne više u cvijetu mladosti. Nije bio školovan. Možda u djetinjstvu nije imao mogućnosti za školovanje. Pogodila ga je i teška sudbina, jedinac sin i žena su mu umrli (u priči se ne govori puno o tome, možda i zato jer bi bilo teško riječima opisati njegove osjećaje). Ostao je sam, bez potomstva. Radi toga nije niti fizički mogao, niti je više želio obrađivati svoje imanje. Nije se trudio pronaći društvo. Bol se duboko zarila u njegovo biće. Otišao je kao ranjena životinja u planinu – u osamu i pustinju. Uzeo je sa sobom jedino svoje stado ovaca i psa. Do te točke priča predskazuje katastrofu koja se približava. Prikazuje nam zdvojnog čovjeka na pragu starosti, koji je izgubio dva bića koja je najviše volio; čovjeka koji ostavlja cijelo svoje imanje, kome je nestala svaka nada. ”Radi čega da još živim?” Cijeli njegov život kao da je izgubio svaki smisao. Njegova bi ga okolina potpuno razumjela kada bi u takvom stanju uzeo konopac i objesio se. Vjerojatno bi se solidalizirali i razmišljali: ”Jadan čovjek! Sudbina se njime kruto poigrala. Zaista ničega više nema što bi ga moglo razveseliti i razumljivo je da nije vidio drugog izlaza…” Surov, neprijazan kraj prema kome se uputio, vjerno je zrcalio njegove osjećaje, njegov očaj.

Ali tu počinje paradoks! No, potrebno se upitati – kako počinje? Giono je napisao: ”Čovjek je uvidio da će pokrajina potpuno izumrijeti i odlučio se pomagati.” Je li paradoks započeo s uvidom? Ne, to nije bilo tako, jer je seljak poznavao biološke zakonitosti. Zaista ih je dobro poznavao, jer je jedino s njima imao iskustva. Međutim, sama spoznaja ga je mogla dovesti do drugačijeg zaključka: ”Neka pokrajina čim prije umre. Što je mene za to briga? Oni koje sam volio su mrtvi, ničeg više nemam, čak ni ta zemlja nije moja!”

Prema tome, paradoks nije izišao iz spoznaje, nego iz odluke. Čovjek je odlučio pomoći. Iako mu je život donio gorka iskustva našao je snage da na njih odgovori blagoslovom životu. Kako jednostavno, a istovremeno čudesno! Sve što slijedi je posljedica te odluke. Od tog trena nadalje, tragedija se pretvara u trijumf! Posao toga ostarjelog neškolovanog seljaka rodio je uspjehom. Početnom paradoksu slijedili su drugi. Zaslužio je pohvalu i nagradu, a darovani su mu bili i radost i zdravlje. Što da čovjek više poželi? Čovjek koji se pitao – čemu da još uopće živi, našao je odgovor u cvijetnoj i mirisnoj okolici!

U čemu je početni paradoks? Možda upravo u tome da povratak u raj započinje izgonom iz raja. Naravno, pod pretpostavkom da sami izaberemo taj put.

Što je sreća?

Jogging

Imao sam priliku slušati nekoliko seminara, predavanja i radionica na temu čovjekove sreće. Gotovo na svima postavljen je isti aksiom – ”čovjek teži sreći i želi biti sretan”. S druge strane često nam se dešava da čim više ”trčimo za srećom”, ona nam više izmiče. Okruženi smo uspješnim ljudima, koji se unatoč karijeri i novcu koje imaju pod kontrolom uvijek iznova osjećaju prazni i nesretni. Dakle, sreću ne možemo trajno usvojiti – jednom postignuta, ona ne postaje naše trajno vlasništvo – što čovjeka dodatno frustrira.

Što o sreći misli logoterapija?

Logoterapija stavlja smisao u središte čovjekova djelovanja, a sreću promatra tek kao popratnu pojavu (nagradu) za ispunjen smisao trenutka. Vođen izabranim smislom, čovjek može podnositi patnje i krizne situacije i iz njih izići kao (sretan) pobjednik. Sreću promatramo kao zadovoljstvo obavljenim poslom, poduzetim korakom, učinjenim djelom, završenom zadaćom…

Navedimo jedan primjer! Dva prijatelja odlaze na večernji jogging. Trčat će zajedno i lagano – istu distancu. Njihovi su motivi, međutim, različiti. Jedan od njih trči s motivom reguliranja prekomjerne tjelesne težine i trčanje doživljava kao vrlo mučnu, ali nužnu tjelesnu aktivnost. Drugom je tjelesna aktivnost sastavni dio dana i u trčanju jednostavno uživa. Ova dva prijatelja u ispunjavanje svog zadatka neće uložiti isti trud, ali se po povratku s trčanja obojica osjećaju sretni. Kad bismo sreću mogli mjeriti, rekli bismo da je onaj prvi, koji je uložio više napora, čak i sretniji!

”Instant” rješenje za sreću

Vraćajući se u mislima nekoliko mjeseci unatrag, nastojte uočiti aktivnosti koje su bar na trenutak ispunile vaš život (ili život vaših bližnjih). Ne brinite ukoliko ispunjavanje ovih aktivnosti vama nije bilo lako, jednostavno i ugodno. Kad otkrijete takva područja, osigurajte im u vašoj budućnosti više prostora i vremena. Prestanite tragati za srećom! Naprotiv, izvršavajte realno izabrane male korake na svom životnom putu i – bit ćete sretni!

unique-quotes-12

Older posts «