«

»

Logoterapijske teze o osobi

U svojoj antropologiji Frankl je postavio 10 teza o osobi koje stoje na početku logoterapijskog pristupa čovjeku:

1. Osoba je individuum – ne može se dijeliti. Svaka osoba je zasebna cjelina i treba je promatrati kao jedisntvo.
2. Osoba je insummabile – ne može se stopiti s drugom osobom. Svaka osoba je cjelina za sebe i ne možemo je u potpunosti definirati i razumjeti kroz pripadnost grupi (npr. rasi, staležu…).
3. Osoba je novum – Svaka osoba je potpuna novost u svijetu. Novo biće i nova kreacija.
4. Osoba je duhovna osoba – Osobnost je pojam koji se odnosi samo na duhovnu komponentu.
Samo tijelo, kao niti sama psiha – nije osoba. Tek po duhu, čovjek se izdiže iznad vegetativnog i animalnog svijeta i postaje osoba. Osoba ima svoje bezuvjetno dostojanstvo. Psihosomatski instrument ima svoju upotrebnu vrijednost. Iz ove teze proizlazi logoterapijski credo: ako se psihofizički instrument i pokvari (razboli), duhovna dimenzija ostaje netaknuta i osoba zadržava svoje bezuvjetno dostojanstvo.
5. Osoba je egzistencijalna – osobu ne determiniraju nagoni, nego osoba traži smisao i prema smislu se upravlja. Osoba odlučuje.
6. Osoba je EGO, a ne ID. Osoba nije determinirana i programirana svojom psihičkom dimenzijom.
7. Osoba izgrađuje tjelesno-psihičko-duhovnu cjelovitost. Tjelesna i psihička dimenzija ”djeluju zajedno” (utječu jedna na drugu), duhovna dimenzija se može distancirati i uzdignuti nad tjelesnu i psihičku dimenziju.
8. Osoba je dinamična – duhovna dimenzija nije materijalna. Ona je neprestani vjetar u jedru čovjeka. Čovjek kao osoba može se duhovnom dimenzijom postaviti nasuprot psihosomatskom organizmu. Osoba može nadići okolnosti.
9. Životinja nije osoba – nije sposobna suočiti se sa sobom i reflektirati o sebi i drugima. Ova nemogućnost isključuje i mogućnost autotranscendencije.
10. Osoba ne može razumjeti samu sebe, osim iz perspektive transcendencije. Osoba je metafizička cjelina. (TS)