Rajski paradoks

bouffierMeđu mnogim paradoksima koji se nalaze u čovječjoj duši jedan je upravo briljantan. On nastane uvijek kada se čovjek na paradoksalan i kreativan način suprotstavi neumitnoj sudbini. Kada se na bol i patnju odazove s dostojanstvom i hrabrošću. Ta paradoksalna reakcija može tragediju promijeniti u pobjedu. Tu ćemo dragocjenu moć suprotstavljanja, koju je Frankl nazvao ”prkosna moć duha” predstaviti u skraćenom obliku u priči švicarskog pisca Jeana Giona.

Priča zvuči poput bajke, a ipak je istinita. Govori o čovjeku iz južne Francuske koji se približavao šezdesetima. Nakon smrti sina jedinca, umrla mu je i supruga. Zbog čega bi dalje živio? Otišao je sa svojeg plodnog seoskog dobra i uputio se, zajedno sa stadom ovaca i psom, u osamu – u područje Ceven u Južnim Alpama, koje je bilo bez vode i nalikovalo je pustinji. Prvo naselje bilo je udaljeno sat hoda. U okolici je bilo nekoliko napuštenih zaseoka s propalim, opustjelim i zapuštenim kućama. Posljednji stanovnici su bili ugljari, koji su palili drva da bi proizveli ugljen. Klima je bila nemilosrdna, a ljudi međusobno posvađani. Svi koji su mogli odselili su i otišli. Neki su duševno oboljeli, a nekoliko stanovnika počinilo je samoubojstvo.

U svojoj osami čovjek je shvatio da će to područje potpuno propasti, ako tu ne bude raslo nikakvo stablo. Odlučio je pomoći. Malo po malo počeo je puniti vreće žirevima. Pažljivo je odstranjivao oštećene i premalene plodove. Kad je sakupio stotinjak zdravih plodova, stavio ih je u posudu s vodom da se dobro napoje. Tada je uzeo željeznu palicu i krenuo. Stado je pustio u jednu zelenu kotlinu uz svoga psa čuvara. Na dobro odabranom mjestu počeo je palicom praviti udubine u zemlji. U svaku udubinu je položio jedan plod žira. Za tri godine ih je posadio 100.000. Nadao se da će ih preživjeti barem 10.000 i da će u pustoj pokrajini ipak narasti drveće.

Bouffier2

Nije znao čija je zemlja na kojoj je sadio, no to ga nije smetalo. Ustrajno je ostvarivao svoju zamisao. Promjene koje su se događale bile su tako spore da se nisu niti primjećivale. Lovci i šumari koji su onuda prolazili mislili su da je to neki ”prirodni hir”. Nitko nije pomišljao na toliku nesebičnost! S tri strane rasla je prekrasna mlada šuma 11 km duga i 3 km široka. Konačno su vlasti zaštitile šumu. Čovjek je prodao svoje ovce, ostavio ih je samo četiri. Umjesto njih kupio je 100 košnica s pčelama. Ne obazirući se na rat koji je bio negdje u blizini nastavio je mirno raditi svoj posao. Redoviti smireni rad na svježem planinskom zraku, njegova jednostavnost i sposobnost da živi sam, održavali su stabilnim njegovo zdravlje i doprinosili duhovnoj vedrini. Tom neobrazovanom seljaku je uspjelo, zahvaljujući samo radu vlastitih ruku, bez tehničkih pomagala, napraviti djelo dostojno samog Boga. Taj osamljeni pastir je u razdoblju između 1910. i 1945. posadio na tisuće stabala hrasta, bukve, javora, breza, joha i oskoruša. Kada je Elzeard Bouffier, tako se čovjek zvao, 1947. godine umro u dobi od 89 godina, ostavio je iza sebe jedan od najljepših parkova Francuske.

No dogodilo se i mnogo više. Korijenje koje se razraslo počelo je zadržavati vodu. Suhi potoci su potekli, na poljima je ponovo cvjetalo cvijeće. Vratili su se kukci i ptice, čak i zrak se promijenio. Napunio se mirisom lišća i cvijeća. Čuo se žubor vode. I u zaseocima su nastale velike promjene. Mještani su srušili ruševine starih kuća i izgradili nove. Vratile su se čak i mlade obitelji. Oko bunara su se igrala djeca, u vrtovima je raslo povrće. Sve je opet bujalo životom. Ljudi su se smijali i priređivali seoske zabave. U zaseocima je živjelo oko 10.000 osoba, a nitko od njih nije znao kome treba zahvaliti za tu sreću, tko je toliko promijenio životnu klimu.

Svakog dirne ispričana priča. No, pitanje je jesmo li razumjeli paradoks koji je u njoj skriven?

Napravimo logoterapijsku analizu!

Zir

Dakle, seljak se nalazio na određenoj polazišnoj točki. Bio je oko 60 godina star i ne više u cvijetu mladosti. Nije bio školovan. Možda u djetinjstvu nije imao mogućnosti za školovanje. Pogodila ga je i teška sudbina, jedinac sin i žena su mu umrli (u priči se ne govori puno o tome, možda i zato jer bi bilo teško riječima opisati njegove osjećaje). Ostao je sam, bez potomstva. Radi toga nije niti fizički mogao, niti je više želio obrađivati svoje imanje. Nije se trudio pronaći društvo. Bol se duboko zarila u njegovo biće. Otišao je kao ranjena životinja u planinu – u osamu i pustinju. Uzeo je sa sobom jedino svoje stado ovaca i psa. Do te točke priča predskazuje katastrofu koja se približava. Prikazuje nam zdvojnog čovjeka na pragu starosti, koji je izgubio dva bića koja je najviše volio; čovjeka koji ostavlja cijelo svoje imanje, kome je nestala svaka nada. ”Radi čega da još živim?” Cijeli njegov život kao da je izgubio svaki smisao. Njegova bi ga okolina potpuno razumjela kada bi u takvom stanju uzeo konopac i objesio se. Vjerojatno bi se solidalizirali i razmišljali: ”Jadan čovjek! Sudbina se njime kruto poigrala. Zaista ničega više nema što bi ga moglo razveseliti i razumljivo je da nije vidio drugog izlaza…” Surov, neprijazan kraj prema kome se uputio, vjerno je zrcalio njegove osjećaje, njegov očaj.

Ali tu počinje paradoks! No, potrebno se upitati – kako počinje? Giono je napisao: ”Čovjek je uvidio da će pokrajina potpuno izumrijeti i odlučio se pomagati.” Je li paradoks započeo s uvidom? Ne, to nije bilo tako, jer je seljak poznavao biološke zakonitosti. Zaista ih je dobro poznavao, jer je jedino s njima imao iskustva. Međutim, sama spoznaja ga je mogla dovesti do drugačijeg zaključka: ”Neka pokrajina čim prije umre. Što je mene za to briga? Oni koje sam volio su mrtvi, ničeg više nemam, čak ni ta zemlja nije moja!”

Prema tome, paradoks nije izišao iz spoznaje, nego iz odluke. Čovjek je odlučio pomoći. Iako mu je život donio gorka iskustva našao je snage da na njih odgovori blagoslovom životu. Kako jednostavno, a istovremeno čudesno! Sve što slijedi je posljedica te odluke. Od tog trena nadalje, tragedija se pretvara u trijumf! Posao toga ostarjelog neškolovanog seljaka rodio je uspjehom. Početnom paradoksu slijedili su drugi. Zaslužio je pohvalu i nagradu, a darovani su mu bili i radost i zdravlje. Što da čovjek više poželi? Čovjek koji se pitao – čemu da još uopće živi, našao je odgovor u cvijetnoj i mirisnoj okolici!

U čemu je početni paradoks? Možda upravo u tome da povratak u raj započinje izgonom iz raja. Naravno, pod pretpostavkom da sami izaberemo taj put.

Što je sreća?

Jogging

Imao sam priliku slušati nekoliko seminara, predavanja i radionica na temu čovjekove sreće. Gotovo na svima postavljen je isti aksiom – ”čovjek teži sreći i želi biti sretan”. S druge strane često nam se dešava da čim više ”trčimo za srećom”, ona nam više izmiče. Okruženi smo uspješnim ljudima, koji se unatoč karijeri i novcu koje imaju pod kontrolom uvijek iznova osjećaju prazni i nesretni. Dakle, sreću ne možemo trajno usvojiti – jednom postignuta, ona ne postaje naše trajno vlasništvo – što čovjeka dodatno frustrira.

Što o sreći misli logoterapija?

Logoterapija stavlja smisao u središte čovjekova djelovanja, a sreću promatra tek kao popratnu pojavu (nagradu) za ispunjen smisao trenutka. Vođen izabranim smislom, čovjek može podnositi patnje i krizne situacije i iz njih izići kao (sretan) pobjednik. Sreću promatramo kao zadovoljstvo obavljenim poslom, poduzetim korakom, učinjenim djelom, završenom zadaćom…

Navedimo jedan primjer! Dva prijatelja odlaze na večernji jogging. Trčat će zajedno i lagano – istu distancu. Njihovi su motivi, međutim, različiti. Jedan od njih trči s motivom reguliranja prekomjerne tjelesne težine i trčanje doživljava kao vrlo mučnu, ali nužnu tjelesnu aktivnost. Drugom je tjelesna aktivnost sastavni dio dana i u trčanju jednostavno uživa. Ova dva prijatelja u ispunjavanje svog zadatka neće uložiti isti trud, ali se po povratku s trčanja obojica osjećaju sretni. Kad bismo sreću mogli mjeriti, rekli bismo da je onaj prvi, koji je uložio više napora, čak i sretniji!

”Instant” rješenje za sreću

Vraćajući se u mislima nekoliko mjeseci unatrag, nastojte uočiti aktivnosti koje su bar na trenutak ispunile vaš život (ili život vaših bližnjih). Ne brinite ukoliko ispunjavanje ovih aktivnosti vama nije bilo lako, jednostavno i ugodno. Kad otkrijete takva područja, osigurajte im u vašoj budućnosti više prostora i vremena. Prestanite tragati za srećom! Naprotiv, izvršavajte realno izabrane male korake na svom životnom putu i – bit ćete sretni!

unique-quotes-12

Koliko smo slobodni?

labirint-za-meditaciju-u-središtu-vrta-1

Koliko smo često izgovorili rečenicu: ”To tako jednostavno mora biti” ili ”… To je život…”; ponašali se kao da smo ubačeni u more u kojem pokušavamo plivati, ali nam baš i ne ide?

Kao da našim životom upravlja sudbina, okolina, nagoni, odgoj, tradicija, automatizmi, a mi smo tu samo da to sve otrpimo. Ako smo vjernici – mislimo li da nas je tako Bog zamislio (i zaželio) te negdje sjedi sa strane i gleda koliko ćemo izdržati i kad ćemo se predati? Ako nismo vjernici – zar ne osjećamo nimalo samopoštovanja ili odgovornosti za sebe i za druge? Logoterapija vraća čovjeku zadnju riječ. Ne nekom neodređenom čovjeku – nego meni osobno. Ja sam taj koji ima slobodu svim vanjskim pritiscima reći ”da” ili ”ne”, prema njima zauzeti svoj stav i za taj svoj stav preuzeti potpunu odgovornost.

U čovjeku uvijek postoji još nešto više, unatoč teškoćama u kojima se nalazi.

Čovjek je pozvan biti sustvoritelj svijeta

teachersPriča o Teddyju Stoddardu autorice Elizabeth Silance Ballard prvi je put objavljena u časopisu Home Life magazine, 1976. godine. Nećemo se ovdje baviti njezinom istinitošću i autentičnošću. Priča nam opisuje odnos učiteljice i učenika – tijekom školovanja i dalje kroz život. Zanimljivo je kako i koliko možemo utjecati jedni na druge i na svijet oko sebe korištenjem naše slobode. Slobodu na zauzimanje stava možemo promatrati pod vidom slobode na izvrsnost i slobode na ravnodušnost.

Svojim izborom, čovjek daje smisao određenom trenutku i upisuje ga u prošlost. Taj  je trenutak neponovljiv i jedinstven, a može promijeniti nečiji cijeli život. U ovom kontekstu treba shvatiti Franklove riječi: ”Čovjek je pozvan biti sustvoritelj svijeta”.

Iz slobode proizlazi i odgovornost za naš osobni izbor. Nitko drugi – niti Svijet, niti društvo, niti povijesne okolnosti u kojima se nalazimo – ne mogu oduzeti čovjekovu slobodu zauzimanja vlastitog stava prema trenutku i determinirati našu sudbinu.

Priča o dječaku Teddyju

Logoterapija kao životni stav

barkica

Kada sam daleke 1982. godine, kao mlada liječnica na psihijatrijskom odjelu celjske bolnice, dobila u ruke svježe prevedenu knjigu Viktora Frankla pod naslovom: ‘Zašto se niste ubili’, bilo je to za mene pravo otkriće. Nedugo zatim izdana je i knjiga Franklove učenice Elisabeth Lukas pod naslovom: ‘I tvoja patnja smisla ima’. Obje je izdala biblioteka ‘Oko 3 ujutro’. I naziv biblioteke sugerirao je vrijednost prevedenih djela. Naime, ako netko oko 3 ujutro krade vrijeme od svoga sna, onda sigurno mora imati neki vrlo važan razlog. I zaista, nisam se prevarila. Obje knjige su bile kao dragulji koji svjetlucaju ističući se na poseban način među običnim kamenjem. Obje knjige su zauzele počasno mjesto u mojoj knjižnici i zadržale ga do danas. Viktor Frankl je u svojoj maloj knjižici napisao epohalno djelo o ljudskom duhovnom potencijalu, o ljudskoj mogućnosti izbora. Čovjek je sposoban da se u istoj situaciji ponaša ‘kao svinja ili da ide u plinsku komoru s molitvom Oče naš ili Shema Izrael na ustima’. Frankl je proveo četiri godine u koncentracijskim logorima. Kada su ustanovili da je liječnik zaposlili su ga u stacionaru za tifus. Usprkos svemu nije se zarazio. Nevjerojatno je bogatstvo i plemenitost duha Viktora Frankla, koji je po izlasku iz logora napisao svoje dojmove osvrćući se prvenstveno na ljudsku plemenitost i herojstvo. Bila je to sposobnost autotranscendencije, kako ju je nazvao, samonadilaženja kod nekih SS-ovaca i ‘kapoa’ (vođa grupa) koji su riskirajući vlastiti život znali ostaviti iscrpljenog logoraša u baraci ili mu donijeti komadić kruha. Iz boravka u logoru stekao je iskustvo da ljudi mogu biti neopisivo zli, ali i neopisivo dobri. Za preživljavanje u uvjetima koncentracijskog logora bilo je od presudne važnosti, da si osoba zna odgovoriti na pitanje – zašto (zbog koga ili čega) želi preživjeti? Ako nije imala čvrsti razlog da izdrži sve muke koje su je čekale, osoba se prepuštala umiranju, bilo da se bacila na naelektriziranu žicu ili da je ostala ležati u baraci odbijajući hranu i bilo kakvu aktivnost. U takvim uvjetima Viktor Frankl se izdigao iz situacije i zamišljao sebe za katedrom kako govori o svemu što je kao psihijatar mogao prepoznati kod ljudi u logoru. Iznad svega mu je bilo stalo podcrtati što im je pomoglo da prežive. Takva slika čovjeka, kao bića koje slobodno odlučuje, bila mi je vrlo bliska jer je izvirala iz mog kršćanskog uvjerenja. Na mnogim mjestima sam otkrivala tu poveznicu između psihoterapijskog pravca logoterapije i moje kršćanske vjere. To mi se učinilo jako korisno, iznenađujuće dobro i osvježavajuće. Medicina naime nije nigdje spominjala čovjekovu dušu, slobodu volje, važnost donošenja odluka, odgovornost za posljedice svog izbora. Medicina nije ništa govorila o pekućoj boli nečiste savjesti ili o važnosti da nam savjest bude čista. Medicina nije ništa govorila o noopsihosomatici, dakle posljedicama naših pogrešnih ili loših odluka na psihofizikumu! Medicina nije ništa rekla niti o duhovnom vakuumu ljudi 20. stoljeća kojeg je potrebno ispuniti logosom (smislom), kako bi uopće mogli živjeti! Viktor Frankl (1905-1997) bečki liječnik, spec. neurologije i psihijatrije objašnjavao je da postoji Bog, koji se pojavljuje kao ‘tertium datur’ te u trenutku spajanja muške i ženske stanice u majčinom tijelu, udahne tom novom stvorenju djelić svog Beskrajnog Duha. Tako je svaki čovjek jedinstvena i neponovljiva Božja kreacija, ljubljeno Božje dijete! Ako iz te perspektive gledamo na svakog čovjeka, postaje nam jasno da djeca nisu naša, da nisu ‘naše vlasništvo’. Naravno predajemo im dio genetskog koda, međutim time ih nismo programirali. Naime, čovjek se u svakoj životnoj situaciji može postaviti na poziciju neutralnog opažača te donijeti odluku koja izvire iz te Božanske jezgre u nama, u skladu sa svojom savješću. Ako u svojoj savjesti osjećam da je to Božji plan sa mnom, nastojat ću ga ispuniti! Tako je čovjek do kraja nepredvidiv, u svakom trenutku može promijeniti svoju odluku, birajući dobro ili zlo. Isto tako nam postaje jasno da ako je svatko ljubljeno Božje dijete, tada smo dužni i mi voljeti sve ljude koje susrećemo, a prvenstveno sami sebe. Ta sami sebi smo zadani kao najveća životna zadaća. Bruseći svoju osobnost približavamo se svojim vrhuncima (ne tuđim) i postajemo svjetlo za druge. Konačno, iz te perspektive se jasno vidi i odgovor na pitanje – kome smo odgovorni za svoje životne odluke? Onaj koji nas je poslao na tu zemlju, prati nas cijelo vrijeme Svojom Ljubavlju, te je prema tome On Zadnja Instanca kojoj smo odgovorni za sve što radimo. U početku našeg hoda po Zemlji dobili smo i određeno životno vrijeme. Što ćemo napraviti u tom vremenu s materijalom koji smo dobili, ovisi o nama samima!
‘Čovjek je pozvan da bude kokreator (sustvoritelj) svijeta!’ (V. Frankl) Logoteorija i logoterapija Viktora Frankla mu mogu pomoći da svoj kamenčič u mozaiku svijeta izbrusi tako da svjetluca posebnim, samo njemu svojstvenim sjajem!

Cvijeta Pahljina, dr. med. spec. psihijatar, logoterapeut

Meditacija o svijeći

Većina od nas ima kod kuće svijeću. Možda je ostala od prijašnjeg Božića, kada je za nju bilo premalo mjesta na božićnom stablu? Možda leži u ladici i čeka da ju za Sve svete odnesemo na groblje? Predlažem, da ju ne čuvamo za Božić niti za Sve svete, nego da ju upotrijebimo za nešto što treperi između rođenja i smrti – za život. Za meditaciju o životu. Uzmimo ju u ruke i postavimo na sredinu stola. Tu je, nova neupotrijebljena. Gotovo čitav stijenj je nevidljiv. Odvojimo malo vremena i pogledajmo detaljnije! Što vidimo? Vosak, zar ne? Puno voska i samo maleni dio stijenja na vrhu. Pa ipak, stijenj učini svijeću svijećom. Kad u svijeći ne bi bilo stijenja, pred nama ne bi bila svijeća, nego samo gruda voska.
Nešto slično se događa i s čovjekom. Ako sebe ili nekog drugog promatramo u ogledalu, vidimo velik organizam i mali dio duše. Duhovnu osobu koja je svojstvena čovjeku prepoznajemo u crtama lica, u mimici, kretnjama, ponašanju i načinu govora, dakle u tome što iz osobe zrači. Sama duša je nevidljiva, kao stijenj u svijeći, a ipak je ona ta, koja čovjeka čini čovjekom. Bez duha koji mu je udahnut, ostao bi samo komad gline ili, na višem razvojnom stupnju, životinja, ali nikako osoba, jedinstvena i neponovljiva, kao što je svatko među nama.
Vratimo se našoj svijeći. Kako bi bilo da je upalimo? Pustimo ju gorjeti i promatrajmo nekoliko trenutaka što se događa tamo gdje vidimo fitilj svijeće. Što se događa u plamenu i što on uzrokuje? Vosak se otapa, postaje tekuć – vosak nestaje tu pred našim očima. Svijeća se još nije jako smanjila, no plamen ju nezadrživo otapa, uzimajući kapljicu za kapljicom voska, dok je svu ne potroši.
Ništa drugačije nije u životu čovjeka. Kada se jednom upali plamen duše, on se troši i dogorijeva idući prema svome kraju. Materije je sve manje. Organizam stari gubi vitalnost i sposobnost obnavljanja, gubi stanicu za stanicom. Slično kao što se topi vosak, otapa se i naš život.
No, da li je moguće da se u beskrajnom svemiru bilo što izgubi? Nije li osnovno pravilo prirode koja nas okružuje, da se sve mijenja te prelazi iz jednog energetskog stanja u drugo? Nastavimo promatrati svijeću koja gori i upitajmo se: u što se mijenja vosak koji se otapa? Odgovor nam je jasan: u svjetlost i toplinu. Materija se pretvara u funkciju, štoviše, oboje je jasno povezano. Čim manja je svijeća, znači, da je dulje gorjela. Čim više je izgubila na materiji, tim bolje je ispunjavala svoju funkciju. Prije svega je zračila svjetlost, radi čega je i bila napravljena. Odjednom shvaćamo da nema razloga našoj žalosti. Vosak bi ostao očuvan samo kod svijeće koja ne bi gorjela, koja nikad ne bi bila upaljena, koja bi ostala beskorisna, jer nije ispunila svoju zadaću. Vosak svijetli samo u svijeći kojoj je plamen dao život, koji je nastao tada kada ga je netko upalio.
Frankl je misleći na čovjeka zapisao: ”U početku, život je još neupotrijebljen, život je pretežito materija. S vremenom, materija se smanjuje, sve više se pretvara u djelovanje. Na kraju, čovjeku ostaje samo ono što je nosioc te materije ili organizma uspio pretvoriti u djelovanje, doživljaje i način podnošenja patnje.” Ostaje ono što je u čovjeku dozrelo. Termin ‘dozrijevanje’ moramo analizirati kako bismo ga lakše shvatili. Pustiti da nešto dozrije znači – uključiti vremensku komponentu. Jednom dada je nešto u vremenu, pliva tijekom vremena i neizbježno se izlijeva u vječnost, gdje svršava svako vrijeme.
Prije nego smo upalili svijeću, njezina svjetlost nije postojala, nije se još dogodila u vremenu, nije ušla u povijest. Materija iz koje je napravljena svijeća jest postojala, no njezino djelovanje se još nije dogodilo. Mogli bismo reći da svijeća još nije ispunila svoj smisao. Mogli bismo također reći da smisao svijeće još nije ušao u vrijeme.
Međutim, u trenutku kad smo je upalili svijeća je počela djelovati. Od tada djeluje u vremenu i izgorijeva u prošlost. Ukoliko dovoljno dugo čekamo, potrošiti će se sav vosak, dakle materija će se potrošiti i svjetlost će zgasnuti. Ali činjenicu da je svijeća gorjela nekoliko sati na našem stolu, da je širila svjetlost i toplinu, nitko ne može izbrisati. Dakle, svijeća će neizostavno zgasnuti, ali činjenica da je jednom gorjela neće nikada zgasnuti. Nešto što se bilo kada dogodilo u vremenu, neizostavno se prelijeva u vječnost. Paradoksalno je pritom da upravo u trenutku kad je nestala sva materija, kad je zgasnula svjetlost, upravo u tom trenutku svijeća je u potpunosti ispunila svoj smisao.
Frankl, koji nas je doveo do upravo opisane spoznaje, otvorio nam je put razumijevanju ljudskog života pomoću simbolike svijeće koja dogorijeva. Dakle, sve što u ljudskom životu dozrije, ostaje u vremenu – sva naša djela, doživljaji i smisao koji smo pridali patnji. Sve je to dio istinitosti i ne može biti izmijenjeno, ili zanijekano (poništeno). Čak tada, kada naše tijelo ostari ili se razboli, ostaje vječito mlado, jer je istina u koju se prelilo vrijeme bezvremenska, bez početka i bez svršetka.
Kako bi bolje doživjeli tu spoznaju, provedimo još nekoliko minuta u tišini pred upaljenom svijećom. Osnovna predodžba: vosak se pretvara u svjetlost i toplinu, neka kao živi lik svijetli u našoj nutrini. To je prolazan vosak, koji se pretvara u neprolaznu svjetlost. A kako je to kod nas ljudi? Mi smo iz krvi i mesa, dvaju vrlo prolaznih tvoriva. Shvaćamo, da se ta tvoriva mijenjaju u neprolazno djelovanje. Shvaćamo da životna snaga postaje smisao života. Životna moć koja slabi, ostvaruje smisao života koji stalno raste. Ne prouzrokuje li to umirujući, topao osjećaj? Možda se toplina meditacije uz svijeću na neki način prenosi u našu nutrinu? Upitajmo se: da li je zaista potrebno žaliti za voskom? Ili se radije veseliti gorenju svijeće i tome da nas osvjetljava i grije? Ako je odgovor najprije ‘ne’ i nakon toga ‘da’, znači, da smo postali malo mudriji.
Prije nastavka našeg razmišljanja moramo svijeću ugasiti i ohladiti. Želimo, naime, izvesti mali eksperiment i radi toga moramo svijeću prelomiti. Pritom ćemo razmišljati o polomljenom, o lomljivosti čovječje biti. Svačiji život ima svoje lomove, svoja nagnječena i osušena mjesta, propuštene prilike. Uvijek možemo naći promašeni smisao. Naša djela, doživljaji i patnja, koji se tijekom vremena pretaču u pravu zbilju, u pravu realnost, u pravu istinitost, nisu bez poteškoća. Istovremeno se naša tjelesna masa, tek mora promijeniti u djelovanje i tu smo također vrlo ranjljivi. Nastaju tjelesne ili duševne rane, koje si sami zadajemo ili nam ih zadaju drugi. Upravo to želimo predstaviti pomoću prijeloma svijeće. Ohlađenu svijeću prelomite u gornjoj trećini. Ako ne uspijete, poslužite se nožem, ali pri tom pazite da ne prerežete fitilj. Svijeća mora ostati jedna cjelina, kao što je cjelovit i čovjek koji se razboli ili postane invalid. Sada prelomljenu svijeću, koja vodoravno leži na stolu ispred nas, dignemo za donji kraj. Što vidimo? Odlomljeni dio se pomiče, vosak se drobi. Na čemu zapravo visi? Na nevidljivom fitilju, koji vodi kroz svijeću. Dakle, nije prelomljeno sve što predstavlja svijeću, nego samo vosak, dok je fitilj ostao neoštećen. Možemo primijetiti da smo svijeću pogrešno nazvali slomljenom. To što ispred nas leži je mješavina slomljenog i neslomljenog. Čak i to slomljeno nije posvuda slomljeno nego samo na mjestima gdje se drobi i ne drži zajedno. Svejedno je da li je svijeća na drugim mjestima prljava ili nije, da li je na nekim mjestima ostrugana. Za slomljenost je bitno samo to mjesto – mjesto loma.
Razmislimo što nam to govori o čovjekovoj biti. Prvo: pogrešno je govoriti o slomljenom čovjeku jer u njemu uvijek ostaje nešto načelno zdravo, dapače nelomljivo. To je njegov duhovni izvor i temelj – Božji dah, kako to imenuje teologija; ili bezuvjetno dostojanstvo ljudske osobe, kako to naučava Franklova antropologija. Duhovno se ne može niti roditi, niti umrijeti, ne može ostati zdravo ili se razboljeti, duhovno izvire iz dimenzija koje su izvan tih kategorija.
Uspoređivali smo fitilj u svijeći s čovjekovim duhom, koji je neraskidivo povezan s tjelesnim, kao što je fitilj svijeće povezan s voskom. Tijelo proždire plamen života, koji ga rasprskava u vječnu zbilju, u vječnu istinu. Naučili smo još nešto: duhovna osoba je ranjiva, ali se ne da uništiti. Ona je lomljiva, ali se ne da slomiti. To se najbolje vidi kod nemoćne i stare osobe, koja je ujedno pogođena invalidnošću, da se može sve to stoički podnijeti i na taj način ispunjavati svoj smisao. Tko ne vjeruje može izvesti slijedeći pokus (za koji smo zahvalni Franklovoj učenici druge generacije Margareti Futterer-Goos).
Svoju slomljenu svijeću uzmemo pažljivo u ruke i izravnamo je. Sada je u vertikalnom položaju, koji je svojstven svijeći i postavimo ju oprezno ispred sebe. Vjerojatno će padati na razne strane u svom slomljenom dijelu. Možemo je malo i poduprijeti. Sad je ponovo zapalimo. Što vidimo? Ponovo gori! Slomljena svijeća gori! Svijeća čija je materija oštećena izvršava svoju zadaću, ispunjava svoj smisao. I zašto to ne bi mogao čovjek, koji je tjelesno ili psihički oštećen?
Međutim, tajna ispunjavanja smisla se nalazi još dublje. Ako budemo dovoljno strpljivi pronaći ćemo ga. Ispunjavanje smisla života je lijek protiv slomljenosti čovječje biti. Dakle, ne samo da se vosak mijenja u svjetlost, nego će gorenje svijeće ozdraviti slomljeni dio.
Ostanimo opušteni i sabrani pred svijećom i promatrajmo kako postaje sve manja, kako kapljice voska koje klize po svijeći sljepljuju slomljeni dio. Plamen koji se približava slomljenom dijelu ga ujedno mekša. Slom pritom postaje mekši i nestaje u svjetlosti svijeće, te tako svijeća usprkos lomu ispunjava svoj smisao. Nije li promatranje te tajne poseban doživljaj? Nije li nam promatranje slomljene svijeće koja gori te na taj način pobjeđuje svoj slom i usprkos svemu ispunjava svoj smisao, nešto što nas ispunja toplinom, te nam više znači nego promatranje kako gori neslomljena svijeća? Sigurno ćemo sada lakše razumjeti da slomljeni čovjek, koga smo sa ljubavlju ”poravnali” sada, usprkos fizičkim ili psihičkim poteškoćama, duhovno sjajnije sije. Zadržimo se još malo očima i srcem pri sjaju svijeće i koliko nam je moguće upijmo tu spoznaju, koja nam može biti utjehom do konca našega života.
Na koncu smo meditacije. Svijeću ispred sebe smo zapalili, zgasnuli, prelomili i opet zapalili. Pustili smo ju da neko vrijeme svijetli i vidjeli smo, kako je iza sloma ponovo ustala. Vidjeli smo kako se stalno smanjivala. Čim dulje je bilo vrijeme njezinog izgorjevanja, tim više je ispunjala svoj smisao. Shvatili smo da je ispunjavanje smisla bilo vrijedno njezinog izgorijevanja i nestajanja.
I sada još zadnje razmišljanje: prijatelji i znanci koji nisu bili s nama sve ovo nisu vidjeli. O tome da je svijeća gorjela nismo ih obavijestili. Kad nas posjete dugo nakon što je svijeća izgorjela, neće niti znati da je ikada gorjela. Da li se radi toga zaista nešto mijenja? Naravno da svoju svijeću poznajemo samo mi. Možemo otići u drugu sobu i leći u naslonjač te zatvoriti oči. Nakon duljeg promatranja svijeće to nam upravo prija. Bez sumnje se živo sjećamo kako je svijeća na stolu gorjela, iako je nemamo više ispred sebe. Istina dakle ne ovisi o tome, da li je netko vidi, prepoznaje, razumije.
Napravimo još slijedeći korak: u slučaju da smo u susjednoj sobi zaspali, svijeća će i dalje gorjeti i potpuno izgorjeti. Istina dakle ne ovisi o tome da li sam je svjestan ili ne. Mrak za zatvorenim očima: za svijeću je svejedno, da li je netko gleda ili ne, da li se netko veseli njenoj svjetlosti ili ne. Bitna je samo činjenica da svijeća gori što znači da izgorjevanje svijeće postaje realnost. U trenutku kada nastane neka realnost u vremenu, nastane ta ista realnost i za vječnost, bez obzira da li netko zato zna ili ne zna.
Prije nego zaista zaspimo vratimo se svijeći. Prije nego ju ugasimo pomislimo brzo na sve smislene i svijetle trenutke svojega života, koji su bili takvi radi nas samih. Pomislimo da uloge ne treba igrati zato da bi netko za nju saznao, odao nam priznanje ili nam se zahvalio. Čak i kad za to nitko ne zna svjetlost ostaje svjetlost, smisao ostaje smisao. Ili riječima V. Frankla: Predmet ne stvaram time da ga pogledam kao što ga niti ne uništavam tako da ga prestanem gledati. I kada cijeli svijet ne bi opazio naša dobra djela, to ih ne bi moglo uništiti.

Zaključak:
1. Kada ljudski život dogori kao svijeća, prelazi iz materije u djelovanje. Vosak se mijenja u svjetlost. Dogorijevanje mijenja materiju u toplinu i svjetlost. Dogorijevanje se pokazuje u starenju organizma. Vosak je prolazan. Djelovanje se odražava preko djela, doživljaja i odnosa prema patnji. To sve se pretače u vječnost. Činjenica da je svijeća postojala i da je isijavala svjetlost prelazi u vječnu istinu: činjenica da je bila svjetlost je neprolazna, životna moć se pretvorila u smisao života.
2. Krhkost ljudskog postojanja, koja se manifestira preko bolesti, tjelesnih i duševnih rana, sve to oštećuje samo psihofizički dio čovjeka, kao vosak kod svijeće. Na sigurnom je u njemu skriven ljudski duh, njegov zdrav, neslomljiv izvor i temelj, njegov stijenj. Život, u kome je ispunjen smisao svijetli i tako prerasta svoja slomljena mjesta…
3. Istinitost bivanja (resničnost) nije ovisna o tome da li smo toga svjesni ili ne, da li su drugi toga svjesni ili da li ju cijene. Upaljena svijeća gori i izgara bez obzira, da li ju netko gleda ili ne. Isto tako to što je u životu imalo svoj smisao zadržava ga i dalje bez obzira da li bilo tko za to zna ili tome odaje priznanje. Važno je da je postojalo, jer postojanje ne stari i ne prestaje.