Otišla sam u penziju, a ne u mirovinu

Otišla sam u penziju, a ne u mirovinu i doktorirala sa 77 g.

Zahvalna sam svim pacijentima koji su mi dali priliku da im u životu budem od koristi, da napravim za njih nešto dobro, kaže psihijatrica Cvijeta Pahljina

 

 

Cvijeta Pahljina, naša ugledna psihijatrica s dugogodišnjom adresom u Sloveniji, ni sa 77 godina ne miruje pa je tako ovoga listopada – doktorirala.

– Nije to bio kao i svaki drugi ispit, jer je taj ispit za mene bio vrlo ugodan doživljaj, s obzirom na godine i zadatak koji trebam napraviti, a to je prenijeti znanje dalje. Disala sam cijelim plućima – govori nam Cvijeta i dokazuje da za obrazovanje nikad nije kasno.

– Pa, otišla sam u penziju, ne u mirovinu! – kaže sa smiješkom.

– Mogu reći da mi je ovo najintenzivniji dio života. Posla ne nedostaje, a osim predavanja na studiju logoterapije i putovanja u Zagreb dva puta mjesečno, ‘zapošljavaju’ me i djeca i unuci – dodaje.

Rođena je na otoku Rabu, kako sama kaže, ‘najljepšem otoku na svijetu’.

– Djetinjstvo mi je bilo obasjano suncem, uronjeno u more, mirise borove šume i tamjana brojnih večernjica i nedjeljnih misa. Bila je tu i glazba s orgulja te moje upoznavanje zvukova klavira i pjevanja u dječjem crkvenom zboru, koji je vodila Slovenka, časna Cirila. Ne mogu bez tog otoka pa ljetujem tamo svake godine, za mene je to ljekovito – kaže Cvijeta, koja se djevojački prezivala Bakota. Suprugovo prezime Pahljina isto je rapskog podrijetla.

Posljednjih četrdeset godina živi u Celju. U celjskoj regiji su tražili liječnike pa se sa suprugom, također liječnikom, uputila tamo. Dobili su stalni posao, stan, ali su se i namjeravali vratiti kad djeca krenu u školu. No “privremeno” je postalo – stalno.

– Uvijek smo vjerovali da ćemo se vratiti. Kratko, prije odlaska u Sloveniju, živjeli smo kod mojih na Rabu, u malom stanu, ali smo se ubrzo odselili. Mladi par mora imati mogućnosti živjeti sam, odvojen od primarne obitelji, imati svoj prostor za ljubav i svađu. To je za njih najbolji način da opstanu – smatra.

Njezin suprug je ‘otišao na drugu stranu’ prije deset godina. S njim ima šestero djece, dva sina i četiri kćeri, na koje je jako ponosna. Jedan joj sin živi u Berlinu, drugi u Celju, dok je jedna kći u Norveškoj, druga u karmelićanskom samostanu u Đakovačkoj Breznici, treća na Rabu, a četvrta s njom živi u Celju. Ima i petero unučadi.

– Hrvatska nam je ipak ostala prva domovina. Nekako sam imala kroz sve ove godine osjećaj da spajam te dvije zemlje – mislim da je dobro graditi mostove, a to je posebna privilegija koju sam imala u životu, toliko veza je stvoreno između prijatelja, između studenata – nastavlja Cvijeta.

Kao psihijatrica, nakon rada u psihijatrijskim bolnicama u Hrvatskoj i Sloveniji, ljudima je potporu pružala i u vlastitoj ambulanti za pomoć u krizi u Celju.

– Još pomažem kao psihijatar ljudima u krizi u okviru Zavoda za zdravstveno varstvo u Celju. Prije 33 godine osnovala sam prvi telefon za pomoć ljudima u krizi u Sloveniji, koji je radio izvan zdravstvenih ustanova, a 1994. godine potaknula sam osnivanje slovenskoga Saveza za telefonsku pomoć u krizi, gdje sam bila dugogodišnja predsjednica – pripovijeda nam uvijek smirena Cvijeta.

 

Prije odlaska u mirovinu odradila je postspecijalistički studij logopedije Viktora Frankla kod dr. Elizabeth Lucas u Beču. S edukacijama u Sloveniji započela je 2010., a u Hrvatskoj 2011. godine.

– Imam dojam da se na studij javljaju ljudi koji žele pomoći sebi ili drugima pa u svoje sredine prenose optimističnu poruku – da život u svim okolnostima ima smisla. Smatram da smo odgovorni i pozvani da budemo sustvaratelji svijeta u kojemu živimo – kaže nam.
Logoterapija je, nastavlja, psihoterapijski pravac i u sebi sadrži elemente duhovnog pokušavajući pomoći čovjeku da otkrije ‘kakvog smisla imaju njegov život, odnosi i poziv’. Pitanje je ključno da možemo ići dalje, tek tad počinje naše iscjeljenje, kaže ova ugledna liječnica. I novac, i ugled, i moć, ako se gubi smisao, mogu nas dovesti do granice samoubojstva.

Na upit je li i ona pronašla svoj smisao, kaže kako se posljednjih godina transformirala od liječnika do učitelja – i tako želi prenositi to znanje dalje. Kaže, ima životne zadaće koje mora ispuniti jer – tko bi ih ispunio umjesto nje.

– Zahvalna sam svim pacijentima koji su mi dali priliku da im u životu budem od koristi, da napravim za njih nešto dobro. Taj osjećaj da sam im potrebna, da me trebaju, da su mi zahvalni i da me vole ulijevao mi je nepresušni osjećaj ispunjenosti, korisnosti i smisla mojeg vlastitog života – kaže psihijatrica.

Logoterapija u čovjeku traži dobro, nešto na što se čovjek može osloniti. Primjerice, ako se čovjek bori s ovisnošću i nije sposoban apstinirati, a ima, primjerice, talent za slikanje, dok slika on će zaboraviti da treba alkohol. Koncentracija se tako usmjerava na nešto drugo.

– Nekad se u jednom razgovoru može doći do zaključka što je smisao nečijeg života, dok ih je nekad potrebno više. Nekad se kroz iskustvo vlastite nesreće dolazi do novih spoznaja, zato i patnja nekad ima svoj smisao – kaže.

Istraživanje za doktorski rad pod nazivom ‘Utjecaj logopedagoške edukacije učitelja na doživljaj profesionalnog identiteta, zadovoljstva pozivom i smisla poziva, te na doživljaj zadovoljstva životom i smisla života’ odradila je u šest osnovnih škola u Zagrebu pa nam kaže kako je 99 posto učitelja zaključilo da im je logoterapija pomogla ‘osvijetliti’ njihov životni put.

– Logoterapija vraća čovjeku njegovo dostojanstvo. To je izrazito bitno u radu s traumatiziranim i depresivnim ljudima. Taj duhovni element koji nas razlikuje od životinja dobili smo od Stvoritelja u trenutku začeća. Svi smo rođeni njegovom voljom, pa ako znamo da nam je on dao život, znat ćemo i da ‘vrijedimo’. Puno sam radila sa ženama koje su napravile abortus i koje su se kasnije teško nosile s time da su uzele djetetu šansu da proživi život na zemlji. Nikako si to nisu mogle oprostiti. Ali osoba kao takva ne može se uništiti, ona, jednom stvorena, živi i dalje. Dakle, to dijete negdje postoji, njegov duh negdje postoji. Predočujem im tad da je ono sad u nekom drugom obliku, primjerice anđela koji je gleda i ne želi da si ona zbog toga uništi život, nego želi da učini puno dobrih djela – zaključuje ova otmjena dama.

Preuzeto s portala 24 sata

Intervju Aleksandra Zoe Krušelj

Sve više je prijepora otkud tolika stopa autizma. Je li krivo cjepivo, genetika, ili nešto drugo? Nažalost, da bi autistično dijete izraslo u zrelu osobu treba puno strpljenja i odricanja. Roditelji često ostaju cijeli život uz djecu iz autističnog spektra. Vjerojatnije je da neće imati slobodnog trenutka, mnogi će i psihički stradati, biti iscrpljeni. U ciklusu o logoterapiji ovaj put razgovaramo s Aleksandrom Zoe Krušelj, logoterapeutom, ali i pedagoginjom koja u svom radu terapeutski pomaže kako roditeljima tako i djeci s autizmom. Uz ovaj segment terapije gđa Krušelj suočava se u svojoj terapeutskoj profesiji s nizom drugih psihičkih trauma.

Seebiz: Možete li nam, prije svega, približiti svoj posao odgajatelja ali i rad s autističnom djecom?

Započela bih s činjenicom da nema gotovih recepata, a niti čvrstih pravila u odgojnim postupcima. Važna je kvaliteta naše komunikacije, prepoznavanje i uvažavanje stvarnih interesa djece, stalno se educirati i biti dostupan djetetu kad nas treba. Što se tiče rada s autističnom djecom, nekako sam već davno povezana s tom temom. Prvi put sam se ozbiljnije susrela na fakultetu i izabrala temu za diplomski rad, zatim sam radila u jednoj školi kao asistent dvije godine s autističnom djecom. Na studiju logoterapije sam se ponovo susrela s autizmom i bila mi je bliska tematika i tu sam za diplomski uzela temu rad s autističnom djecom. Najvažnije dvije godine koje sam svakodnevno provodila po par sati s autističnom djecom promijenile su mi poglede i rodila se obostrana ljubav u radu s djecom. Nekako je sve išlo spontano, ja sam njih razumjela, a oni mene… Svaki dan mi je bio ispunjen i potvrđen da sam na dobrom putu i da činim dobro i njima i sebi.

Seebiz: Roditelji u većini slučajeva teško prihvaćaju dijagnozu autizma kod svoje djece. Negacija i dugotrajno poricanje neminovno izaziva traumu?

Sigurno da ta spoznaja nije lako prihvatljiva, ali nije sramota priznati da ne znamo, važno je željeti naučiti. Poželjno bi bilo da roditelji budu podvrgnuti terapiji i poduci o odgojnim postupcima djeteta. Svakako je važno povjerenje roditelja i osobe koja radi s njegovim djetetom.

Seebiz: Često dolazi i do raspada brakova?

Do raspada braka i ovako dolazi ako nema komunikacije, tako da jedan osjećaj bezpomoći prema djetetu i obitelji je sigurno veliki teret. Najvažnije je da partneri razgovaraju. Često ne čujemo jedni druge. Važno je čuti svog partnera. Sa strane roditelja potrebna su velika odricanja, pri čemu je važna suradnja s terapeutom. Samosvijest o uspješnosti svakako će biti poticaj za daljnji rad, a neuspjeh često pridonosi odluci da se odustane. Ako se roditelji međusobno ne slažu i ne postupaju usklađeno, nekontrolirane smetnje ponašanja kod djeteta su češće.

Seebiz: Koliko je teško i naporno skrbiti o djeci s autizmom i kakva je vaša uloga, posao?

Nastojim omogućiti djetetu da izrazi slobodu potisnutih emocionalnih konflikta kroz čvrsto uspostavljanje odnosa povjerenja između mene i djeteta. Sigurno da ima i teških trenutaka kada sve stane ili ide silaznom putanjom. S logoterapijskog aspekta, bez obzira na njihove mentalne i intelektualne determinante, do izrazaja dolazi ono što je specifično ljudsko prema Franklu, ta duhovna dimenzija koja uključuje najveću vrijednost, a to je ljubav.

Seebiz: Logoterapeut ste prve generacije. Koliko se logoterapija razvila u zadnjih par godina, koliko je primjenjiva u ovako teškim traumama i što bi još mogla učiniti?

Logoterapija se razvija u dobrom smjeru i s puno zanimanja, što je dobro za sve nas. Poslije mene još dolaze tri generacije, druga koja je na autobiografiji i dvije grupe studenata koje marljivo upijaju znanje logoterapije. Što logoterapija nudi u teškim traumama? Autotranscendenciju (nadrastanje). Mi smo duhovna bića i uspjevamo pomoću ljubavi prema životu. Ako imamo motiv zahvalnosti, onda u svakom trenutku našega života želimo napraviti najbolje.

Seebiz: Specijalizirali ste se i u asistenturi i pažnji nad djetetom, time, vašom uslugom, roditelji dobivaju i malo slobodnog vremena?

Sigurno da dobiju vrijeme za sebe koje im je prijeko potrebno. Razgovarala sam s roditeljima i neizmjerno im je važna osoba od povjerenja da sa sigurnošću mogu ostaviti svoje dijete i da ne strijepe. Kažu da im je beskrajno važno to vrijeme, za njih. Kažu da ih zajednica ne razumije, a da su i oni samo ljudi i da im treba odmora, da im je važno da ta osoba od povjerenja može prihvatiti tu odgovornost.

Seebiz: Gdje roditelji uvelike griješe u odgoju svoje djece s autizmom?

Roditelji imaju spoznaju o razvojnom poremećaju svog djeteta, ali dok ne prihvate svoje dijete nema pomaka. Zbog neprimjerenog ponašanja djeteta, roditelji se udaljavaju od zajednice. Nekontrolirano ponašanje roditelja koji i sami pate zbog djeteta, štetni su za samo dijete te stvaraju dodatne smetnje u ponašanju. Roditelji često pate zbog takvog djeteta. U početku su vrlo sebični, jer ne žele sebi priznati da im dijete ima poremećaj. To je kao nekakav udarac na njihov ego. Kasnije, kad se pomire s dijagnozom postanu depresivni i sumnjičavi u bilo kakvu mogućnost da se djetetu može pomoći. Puni su strahova da su oni jedini s takvim problemom i da ih nitko ne razumije. To je razlog što uz terapeute postoje i psihijatri koji su specijalizirani za ovakvu vrstu problema. Treba im pribliziti situaciju iz pozitivne perspektive te uz zajedničku pomoć dogovoriti što je najbolje za njihovo dijete.

Seebiz: Hvatate se ukoštac sa svim oblicima psihoterapije. Možete li nam malo pojasniti, opisati, predstaviti s kakvim se sve slučajevima susrećete ?

Ima puno logoterapeutskih tehnika. Naprimjer metoda paradoksne intencije (princip se sastoji u tome da u svim vrstama straha nije ‘najbolji mogući savjet’ koji nam predlaže da strahu izmaknemo ili se protiv njega borimo, nego da pokušamo strah ismijati). Želja i strah naprosto se isključuju: onoga što želimo – ne možemo se bojati. A derefleksija omogućuje klijentu da opazi sto je u životu vrijedno – osim vlastitog JA i njegovih slabosti.

Seebiz: Logoterapija je različita od klasične psihoterapije. Nedavno sam imao prilike čuti da jednoj ženi psihoterapija traje već 15(!)godina?

Svatko je individua za sebe. Tako je i s terapijom. Postoji dijagnostička faza, terapijska faza i postterapijska faza. Terapeut želi o klijentu dobiti što više informacija, kakve probleme ima, koje mogućnosti izbora mu stoje na raspolaganju, zbog čega je to njemu namijenjeno? Smisao ne stvaramo sami, nego ga u toku života otkrivamo.

Život u svakom trenutku ima smisao. Sastavljeni smo od svega što smo proživljavali. Logoterapija vraća čovjeku njegovu duhovnu komponentu.

Seebiz: Svaki klijent zahtjeva drukčiji pristup. Kako pridobijete povjerenje klijenata?

Svakako dajem vremena klijentu u prvoj fazi kontakta da sve ispriča i da ga čujem, da identificiramo problem i dovedemo do toga da njegov vlastiti problem nađe cilj.

Povjerenje je važno ostvariti. Postivati razlicitosti drugih stajališta koje je različitije od našega.

Seebiz: Gdje i kako Vas se može kontaktirati?

Može me se kontaktirati mailom:

aleksk9@gmail.com

i na broj mobitela 091/1110-732

Logoterapija kao životni stav

barkica

Kada sam daleke 1982. godine, kao mlada liječnica na psihijatrijskom odjelu celjske bolnice, dobila u ruke svježe prevedenu knjigu Viktora Frankla pod naslovom: ‘Zašto se niste ubili’, bilo je to za mene pravo otkriće. Nedugo zatim izdana je i knjiga Franklove učenice Elisabeth Lukas pod naslovom: ‘I tvoja patnja smisla ima’. Obje je izdala biblioteka ‘Oko 3 ujutro’. I naziv biblioteke sugerirao je vrijednost prevedenih djela. Naime, ako netko oko 3 ujutro krade vrijeme od svoga sna, onda sigurno mora imati neki vrlo važan razlog. I zaista, nisam se prevarila. Obje knjige su bile kao dragulji koji svjetlucaju ističući se na poseban način među običnim kamenjem. Obje knjige su zauzele počasno mjesto u mojoj knjižnici i zadržale ga do danas. Viktor Frankl je u svojoj maloj knjižici napisao epohalno djelo o ljudskom duhovnom potencijalu, o ljudskoj mogućnosti izbora. Čovjek je sposoban da se u istoj situaciji ponaša ‘kao svinja ili da ide u plinsku komoru s molitvom Oče naš ili Shema Izrael na ustima’. Frankl je proveo četiri godine u koncentracijskim logorima. Kada su ustanovili da je liječnik zaposlili su ga u stacionaru za tifus. Usprkos svemu nije se zarazio. Nevjerojatno je bogatstvo i plemenitost duha Viktora Frankla, koji je po izlasku iz logora napisao svoje dojmove osvrćući se prvenstveno na ljudsku plemenitost i herojstvo. Bila je to sposobnost autotranscendencije, kako ju je nazvao, samonadilaženja kod nekih SS-ovaca i ‘kapoa’ (vođa grupa) koji su riskirajući vlastiti život znali ostaviti iscrpljenog logoraša u baraci ili mu donijeti komadić kruha. Iz boravka u logoru stekao je iskustvo da ljudi mogu biti neopisivo zli, ali i neopisivo dobri. Za preživljavanje u uvjetima koncentracijskog logora bilo je od presudne važnosti, da si osoba zna odgovoriti na pitanje – zašto (zbog koga ili čega) želi preživjeti? Ako nije imala čvrsti razlog da izdrži sve muke koje su je čekale, osoba se prepuštala umiranju, bilo da se bacila na naelektriziranu žicu ili da je ostala ležati u baraci odbijajući hranu i bilo kakvu aktivnost. U takvim uvjetima Viktor Frankl se izdigao iz situacije i zamišljao sebe za katedrom kako govori o svemu što je kao psihijatar mogao prepoznati kod ljudi u logoru. Iznad svega mu je bilo stalo podcrtati što im je pomoglo da prežive. Takva slika čovjeka, kao bića koje slobodno odlučuje, bila mi je vrlo bliska jer je izvirala iz mog kršćanskog uvjerenja. Na mnogim mjestima sam otkrivala tu poveznicu između psihoterapijskog pravca logoterapije i moje kršćanske vjere. To mi se učinilo jako korisno, iznenađujuće dobro i osvježavajuće. Medicina naime nije nigdje spominjala čovjekovu dušu, slobodu volje, važnost donošenja odluka, odgovornost za posljedice svog izbora. Medicina nije ništa govorila o pekućoj boli nečiste savjesti ili o važnosti da nam savjest bude čista. Medicina nije ništa govorila o noopsihosomatici, dakle posljedicama naših pogrešnih ili loših odluka na psihofizikumu! Medicina nije ništa rekla niti o duhovnom vakuumu ljudi 20. stoljeća kojeg je potrebno ispuniti logosom (smislom), kako bi uopće mogli živjeti! Viktor Frankl (1905-1997) bečki liječnik, spec. neurologije i psihijatrije objašnjavao je da postoji Bog, koji se pojavljuje kao ‘tertium datur’ te u trenutku spajanja muške i ženske stanice u majčinom tijelu, udahne tom novom stvorenju djelić svog Beskrajnog Duha. Tako je svaki čovjek jedinstvena i neponovljiva Božja kreacija, ljubljeno Božje dijete! Ako iz te perspektive gledamo na svakog čovjeka, postaje nam jasno da djeca nisu naša, da nisu ‘naše vlasništvo’. Naravno predajemo im dio genetskog koda, međutim time ih nismo programirali. Naime, čovjek se u svakoj životnoj situaciji može postaviti na poziciju neutralnog opažača te donijeti odluku koja izvire iz te Božanske jezgre u nama, u skladu sa svojom savješću. Ako u svojoj savjesti osjećam da je to Božji plan sa mnom, nastojat ću ga ispuniti! Tako je čovjek do kraja nepredvidiv, u svakom trenutku može promijeniti svoju odluku, birajući dobro ili zlo. Isto tako nam postaje jasno da ako je svatko ljubljeno Božje dijete, tada smo dužni i mi voljeti sve ljude koje susrećemo, a prvenstveno sami sebe. Ta sami sebi smo zadani kao najveća životna zadaća. Bruseći svoju osobnost približavamo se svojim vrhuncima (ne tuđim) i postajemo svjetlo za druge. Konačno, iz te perspektive se jasno vidi i odgovor na pitanje – kome smo odgovorni za svoje životne odluke? Onaj koji nas je poslao na tu zemlju, prati nas cijelo vrijeme Svojom Ljubavlju, te je prema tome On Zadnja Instanca kojoj smo odgovorni za sve što radimo. U početku našeg hoda po Zemlji dobili smo i određeno životno vrijeme. Što ćemo napraviti u tom vremenu s materijalom koji smo dobili, ovisi o nama samima!
‘Čovjek je pozvan da bude kokreator (sustvoritelj) svijeta!’ (V. Frankl) Logoteorija i logoterapija Viktora Frankla mu mogu pomoći da svoj kamenčič u mozaiku svijeta izbrusi tako da svjetluca posebnim, samo njemu svojstvenim sjajem!

Cvijeta Pahljina, dr. med. spec. psihijatar, logoterapeut