Meditacija o svijeći

Većina od nas ima kod kuće svijeću. Možda je ostala od prijašnjeg Božića, kada je za nju bilo premalo mjesta na božićnom stablu? Možda leži u ladici i čeka da ju za Sve svete odnesemo na groblje? Predlažem, da ju ne čuvamo za Božić niti za Sve svete, nego da ju upotrijebimo za nešto što treperi između rođenja i smrti – za život. Za meditaciju o životu. Uzmimo ju u ruke i postavimo na sredinu stola. Tu je, nova neupotrijebljena. Gotovo čitav stijenj je nevidljiv. Odvojimo malo vremena i pogledajmo detaljnije! Što vidimo? Vosak, zar ne? Puno voska i samo maleni dio stijenja na vrhu. Pa ipak, stijenj učini svijeću svijećom. Kad u svijeći ne bi bilo stijenja, pred nama ne bi bila svijeća, nego samo gruda voska.
Nešto slično se događa i s čovjekom. Ako sebe ili nekog drugog promatramo u ogledalu, vidimo velik organizam i mali dio duše. Duhovnu osobu koja je svojstvena čovjeku prepoznajemo u crtama lica, u mimici, kretnjama, ponašanju i načinu govora, dakle u tome što iz osobe zrači. Sama duša je nevidljiva, kao stijenj u svijeći, a ipak je ona ta, koja čovjeka čini čovjekom. Bez duha koji mu je udahnut, ostao bi samo komad gline ili, na višem razvojnom stupnju, životinja, ali nikako osoba, jedinstvena i neponovljiva, kao što je svatko među nama.
Vratimo se našoj svijeći. Kako bi bilo da je upalimo? Pustimo ju gorjeti i promatrajmo nekoliko trenutaka što se događa tamo gdje vidimo fitilj svijeće. Što se događa u plamenu i što on uzrokuje? Vosak se otapa, postaje tekuć – vosak nestaje tu pred našim očima. Svijeća se još nije jako smanjila, no plamen ju nezadrživo otapa, uzimajući kapljicu za kapljicom voska, dok je svu ne potroši.
Ništa drugačije nije u životu čovjeka. Kada se jednom upali plamen duše, on se troši i dogorijeva idući prema svome kraju. Materije je sve manje. Organizam stari gubi vitalnost i sposobnost obnavljanja, gubi stanicu za stanicom. Slično kao što se topi vosak, otapa se i naš život.
No, da li je moguće da se u beskrajnom svemiru bilo što izgubi? Nije li osnovno pravilo prirode koja nas okružuje, da se sve mijenja te prelazi iz jednog energetskog stanja u drugo? Nastavimo promatrati svijeću koja gori i upitajmo se: u što se mijenja vosak koji se otapa? Odgovor nam je jasan: u svjetlost i toplinu. Materija se pretvara u funkciju, štoviše, oboje je jasno povezano. Čim manja je svijeća, znači, da je dulje gorjela. Čim više je izgubila na materiji, tim bolje je ispunjavala svoju funkciju. Prije svega je zračila svjetlost, radi čega je i bila napravljena. Odjednom shvaćamo da nema razloga našoj žalosti. Vosak bi ostao očuvan samo kod svijeće koja ne bi gorjela, koja nikad ne bi bila upaljena, koja bi ostala beskorisna, jer nije ispunila svoju zadaću. Vosak svijetli samo u svijeći kojoj je plamen dao život, koji je nastao tada kada ga je netko upalio.
Frankl je misleći na čovjeka zapisao: ”U početku, život je još neupotrijebljen, život je pretežito materija. S vremenom, materija se smanjuje, sve više se pretvara u djelovanje. Na kraju, čovjeku ostaje samo ono što je nosioc te materije ili organizma uspio pretvoriti u djelovanje, doživljaje i način podnošenja patnje.” Ostaje ono što je u čovjeku dozrelo. Termin ‘dozrijevanje’ moramo analizirati kako bismo ga lakše shvatili. Pustiti da nešto dozrije znači – uključiti vremensku komponentu. Jednom dada je nešto u vremenu, pliva tijekom vremena i neizbježno se izlijeva u vječnost, gdje svršava svako vrijeme.
Prije nego smo upalili svijeću, njezina svjetlost nije postojala, nije se još dogodila u vremenu, nije ušla u povijest. Materija iz koje je napravljena svijeća jest postojala, no njezino djelovanje se još nije dogodilo. Mogli bismo reći da svijeća još nije ispunila svoj smisao. Mogli bismo također reći da smisao svijeće još nije ušao u vrijeme.
Međutim, u trenutku kad smo je upalili svijeća je počela djelovati. Od tada djeluje u vremenu i izgorijeva u prošlost. Ukoliko dovoljno dugo čekamo, potrošiti će se sav vosak, dakle materija će se potrošiti i svjetlost će zgasnuti. Ali činjenicu da je svijeća gorjela nekoliko sati na našem stolu, da je širila svjetlost i toplinu, nitko ne može izbrisati. Dakle, svijeća će neizostavno zgasnuti, ali činjenica da je jednom gorjela neće nikada zgasnuti. Nešto što se bilo kada dogodilo u vremenu, neizostavno se prelijeva u vječnost. Paradoksalno je pritom da upravo u trenutku kad je nestala sva materija, kad je zgasnula svjetlost, upravo u tom trenutku svijeća je u potpunosti ispunila svoj smisao.
Frankl, koji nas je doveo do upravo opisane spoznaje, otvorio nam je put razumijevanju ljudskog života pomoću simbolike svijeće koja dogorijeva. Dakle, sve što u ljudskom životu dozrije, ostaje u vremenu – sva naša djela, doživljaji i smisao koji smo pridali patnji. Sve je to dio istinitosti i ne može biti izmijenjeno, ili zanijekano (poništeno). Čak tada, kada naše tijelo ostari ili se razboli, ostaje vječito mlado, jer je istina u koju se prelilo vrijeme bezvremenska, bez početka i bez svršetka.
Kako bi bolje doživjeli tu spoznaju, provedimo još nekoliko minuta u tišini pred upaljenom svijećom. Osnovna predodžba: vosak se pretvara u svjetlost i toplinu, neka kao živi lik svijetli u našoj nutrini. To je prolazan vosak, koji se pretvara u neprolaznu svjetlost. A kako je to kod nas ljudi? Mi smo iz krvi i mesa, dvaju vrlo prolaznih tvoriva. Shvaćamo, da se ta tvoriva mijenjaju u neprolazno djelovanje. Shvaćamo da životna snaga postaje smisao života. Životna moć koja slabi, ostvaruje smisao života koji stalno raste. Ne prouzrokuje li to umirujući, topao osjećaj? Možda se toplina meditacije uz svijeću na neki način prenosi u našu nutrinu? Upitajmo se: da li je zaista potrebno žaliti za voskom? Ili se radije veseliti gorenju svijeće i tome da nas osvjetljava i grije? Ako je odgovor najprije ‘ne’ i nakon toga ‘da’, znači, da smo postali malo mudriji.
Prije nastavka našeg razmišljanja moramo svijeću ugasiti i ohladiti. Želimo, naime, izvesti mali eksperiment i radi toga moramo svijeću prelomiti. Pritom ćemo razmišljati o polomljenom, o lomljivosti čovječje biti. Svačiji život ima svoje lomove, svoja nagnječena i osušena mjesta, propuštene prilike. Uvijek možemo naći promašeni smisao. Naša djela, doživljaji i patnja, koji se tijekom vremena pretaču u pravu zbilju, u pravu realnost, u pravu istinitost, nisu bez poteškoća. Istovremeno se naša tjelesna masa, tek mora promijeniti u djelovanje i tu smo također vrlo ranjljivi. Nastaju tjelesne ili duševne rane, koje si sami zadajemo ili nam ih zadaju drugi. Upravo to želimo predstaviti pomoću prijeloma svijeće. Ohlađenu svijeću prelomite u gornjoj trećini. Ako ne uspijete, poslužite se nožem, ali pri tom pazite da ne prerežete fitilj. Svijeća mora ostati jedna cjelina, kao što je cjelovit i čovjek koji se razboli ili postane invalid. Sada prelomljenu svijeću, koja vodoravno leži na stolu ispred nas, dignemo za donji kraj. Što vidimo? Odlomljeni dio se pomiče, vosak se drobi. Na čemu zapravo visi? Na nevidljivom fitilju, koji vodi kroz svijeću. Dakle, nije prelomljeno sve što predstavlja svijeću, nego samo vosak, dok je fitilj ostao neoštećen. Možemo primijetiti da smo svijeću pogrešno nazvali slomljenom. To što ispred nas leži je mješavina slomljenog i neslomljenog. Čak i to slomljeno nije posvuda slomljeno nego samo na mjestima gdje se drobi i ne drži zajedno. Svejedno je da li je svijeća na drugim mjestima prljava ili nije, da li je na nekim mjestima ostrugana. Za slomljenost je bitno samo to mjesto – mjesto loma.
Razmislimo što nam to govori o čovjekovoj biti. Prvo: pogrešno je govoriti o slomljenom čovjeku jer u njemu uvijek ostaje nešto načelno zdravo, dapače nelomljivo. To je njegov duhovni izvor i temelj – Božji dah, kako to imenuje teologija; ili bezuvjetno dostojanstvo ljudske osobe, kako to naučava Franklova antropologija. Duhovno se ne može niti roditi, niti umrijeti, ne može ostati zdravo ili se razboljeti, duhovno izvire iz dimenzija koje su izvan tih kategorija.
Uspoređivali smo fitilj u svijeći s čovjekovim duhom, koji je neraskidivo povezan s tjelesnim, kao što je fitilj svijeće povezan s voskom. Tijelo proždire plamen života, koji ga rasprskava u vječnu zbilju, u vječnu istinu. Naučili smo još nešto: duhovna osoba je ranjiva, ali se ne da uništiti. Ona je lomljiva, ali se ne da slomiti. To se najbolje vidi kod nemoćne i stare osobe, koja je ujedno pogođena invalidnošću, da se može sve to stoički podnijeti i na taj način ispunjavati svoj smisao. Tko ne vjeruje može izvesti slijedeći pokus (za koji smo zahvalni Franklovoj učenici druge generacije Margareti Futterer-Goos).
Svoju slomljenu svijeću uzmemo pažljivo u ruke i izravnamo je. Sada je u vertikalnom položaju, koji je svojstven svijeći i postavimo ju oprezno ispred sebe. Vjerojatno će padati na razne strane u svom slomljenom dijelu. Možemo je malo i poduprijeti. Sad je ponovo zapalimo. Što vidimo? Ponovo gori! Slomljena svijeća gori! Svijeća čija je materija oštećena izvršava svoju zadaću, ispunjava svoj smisao. I zašto to ne bi mogao čovjek, koji je tjelesno ili psihički oštećen?
Međutim, tajna ispunjavanja smisla se nalazi još dublje. Ako budemo dovoljno strpljivi pronaći ćemo ga. Ispunjavanje smisla života je lijek protiv slomljenosti čovječje biti. Dakle, ne samo da se vosak mijenja u svjetlost, nego će gorenje svijeće ozdraviti slomljeni dio.
Ostanimo opušteni i sabrani pred svijećom i promatrajmo kako postaje sve manja, kako kapljice voska koje klize po svijeći sljepljuju slomljeni dio. Plamen koji se približava slomljenom dijelu ga ujedno mekša. Slom pritom postaje mekši i nestaje u svjetlosti svijeće, te tako svijeća usprkos lomu ispunjava svoj smisao. Nije li promatranje te tajne poseban doživljaj? Nije li nam promatranje slomljene svijeće koja gori te na taj način pobjeđuje svoj slom i usprkos svemu ispunjava svoj smisao, nešto što nas ispunja toplinom, te nam više znači nego promatranje kako gori neslomljena svijeća? Sigurno ćemo sada lakše razumjeti da slomljeni čovjek, koga smo sa ljubavlju ”poravnali” sada, usprkos fizičkim ili psihičkim poteškoćama, duhovno sjajnije sije. Zadržimo se još malo očima i srcem pri sjaju svijeće i koliko nam je moguće upijmo tu spoznaju, koja nam može biti utjehom do konca našega života.
Na koncu smo meditacije. Svijeću ispred sebe smo zapalili, zgasnuli, prelomili i opet zapalili. Pustili smo ju da neko vrijeme svijetli i vidjeli smo, kako je iza sloma ponovo ustala. Vidjeli smo kako se stalno smanjivala. Čim dulje je bilo vrijeme njezinog izgorjevanja, tim više je ispunjala svoj smisao. Shvatili smo da je ispunjavanje smisla bilo vrijedno njezinog izgorijevanja i nestajanja.
I sada još zadnje razmišljanje: prijatelji i znanci koji nisu bili s nama sve ovo nisu vidjeli. O tome da je svijeća gorjela nismo ih obavijestili. Kad nas posjete dugo nakon što je svijeća izgorjela, neće niti znati da je ikada gorjela. Da li se radi toga zaista nešto mijenja? Naravno da svoju svijeću poznajemo samo mi. Možemo otići u drugu sobu i leći u naslonjač te zatvoriti oči. Nakon duljeg promatranja svijeće to nam upravo prija. Bez sumnje se živo sjećamo kako je svijeća na stolu gorjela, iako je nemamo više ispred sebe. Istina dakle ne ovisi o tome, da li je netko vidi, prepoznaje, razumije.
Napravimo još slijedeći korak: u slučaju da smo u susjednoj sobi zaspali, svijeća će i dalje gorjeti i potpuno izgorjeti. Istina dakle ne ovisi o tome da li sam je svjestan ili ne. Mrak za zatvorenim očima: za svijeću je svejedno, da li je netko gleda ili ne, da li se netko veseli njenoj svjetlosti ili ne. Bitna je samo činjenica da svijeća gori što znači da izgorjevanje svijeće postaje realnost. U trenutku kada nastane neka realnost u vremenu, nastane ta ista realnost i za vječnost, bez obzira da li netko zato zna ili ne zna.
Prije nego zaista zaspimo vratimo se svijeći. Prije nego ju ugasimo pomislimo brzo na sve smislene i svijetle trenutke svojega života, koji su bili takvi radi nas samih. Pomislimo da uloge ne treba igrati zato da bi netko za nju saznao, odao nam priznanje ili nam se zahvalio. Čak i kad za to nitko ne zna svjetlost ostaje svjetlost, smisao ostaje smisao. Ili riječima V. Frankla: Predmet ne stvaram time da ga pogledam kao što ga niti ne uništavam tako da ga prestanem gledati. I kada cijeli svijet ne bi opazio naša dobra djela, to ih ne bi moglo uništiti.

Zaključak:
1. Kada ljudski život dogori kao svijeća, prelazi iz materije u djelovanje. Vosak se mijenja u svjetlost. Dogorijevanje mijenja materiju u toplinu i svjetlost. Dogorijevanje se pokazuje u starenju organizma. Vosak je prolazan. Djelovanje se odražava preko djela, doživljaja i odnosa prema patnji. To sve se pretače u vječnost. Činjenica da je svijeća postojala i da je isijavala svjetlost prelazi u vječnu istinu: činjenica da je bila svjetlost je neprolazna, životna moć se pretvorila u smisao života.
2. Krhkost ljudskog postojanja, koja se manifestira preko bolesti, tjelesnih i duševnih rana, sve to oštećuje samo psihofizički dio čovjeka, kao vosak kod svijeće. Na sigurnom je u njemu skriven ljudski duh, njegov zdrav, neslomljiv izvor i temelj, njegov stijenj. Život, u kome je ispunjen smisao svijetli i tako prerasta svoja slomljena mjesta…
3. Istinitost bivanja (resničnost) nije ovisna o tome da li smo toga svjesni ili ne, da li su drugi toga svjesni ili da li ju cijene. Upaljena svijeća gori i izgara bez obzira, da li ju netko gleda ili ne. Isto tako to što je u životu imalo svoj smisao zadržava ga i dalje bez obzira da li bilo tko za to zna ili tome odaje priznanje. Važno je da je postojalo, jer postojanje ne stari i ne prestaje.